JANA I ŽOHARI

Darko Vrlac

Danas mu je zadnji dan za vratiti knjige u knjižnicu. U bijeloj najlonskoj vrećici, kao neko siroče, nosio je tri knjige. Jedna je bila od Johna Williamsa; Pet pubova, dva bara i noćni klub, i ta ga nije naročito oduševila iako je nju najprije pročitao. Druga je bila Naci bonton od Miljenka Jergovića koja ga je oduševila u odnosu na, također njegovu, Mama Leone, dok treću knjigu Moje stoljeće od Guntera Grassa nije ni pročitao do kraja jer mu je bila strašno naporna.

Sišao je na Trgu Bana Jelačića i krenuo prema knjižnici Marija Jurić Zagorka na Krvavom Mostu. Zastao je nasred trga, tužno i odsutno zagledao se nekud u daljinu i po prvi puta prihvatio je činjenicu da ga je Jana ostavila. Dugo je stajao tako razmišljajući o tome jesu li duhači uglavnom pušači ili nepušači i koliko kubika zraka prođe kroz jedan saksofon u jednoj glazbeničkoj karijeri.

Patetično je. Pa što? Ipak, Jana mu je bila sve na svijetu i od kad je s njim prekinula niti jednom mu nije zazvonio telefon, niti jedna SMS poruka sladunjavog sadržaja nije mu sjela na mobilni telefon. Nitko. Ništa.

I zaista ne postoji ljepša. Da je sam Dafnis kojim slučajem sreo Janu odmah bi ostavio svoju Hlou da do kraja svijeta svira frulu svojem stadu u hladovini Janine sjene. To bi i mogao biti alternativni svršetak te predivne pastirske igre. On ju je beskrajno volio. (Skoro beskrajno:-) Ona njega voljela je samo s vremena na vrijeme prema nekoj čudnoj, samo njoj znanoj logici. Zbog nedostatka sigurnosti po tom pitanju za njega je to bilo mučenje. I za nju. I upravo kada su več srasli zajedno ona ga odluči napustiti. Pokušala je to izvesti na lijep i bezbolan način otvorenim razgovorom i hladnom argumentacijom. On je to primio kao što bi primio i proljev zamotan u bombonijeru. S gađenjem.

Njihov intimni život i nije bio nešto. On joj se divio, dok ona njega i nije doživljavala kao pravog muškarca, već više kao infantilnog starijeg brata o kojem je potrebno brinuti i kojemu, radi suživota u miroljubivoj aktivnoj koegzistenciji, s vremena na vrijeme popuši ili mu ga samo izdrka. Seks? Onaj pravi?! Samo nešto malo s početka njihove veze, a i to je bilo aljkavo. On je svršavao prebrzo, a ona se teško uzbuđivala i često nije svršavala nikako, unatoč njegovom trudu da je zadovolji na ovaj ili onaj način. Bilo je tu svega. Od guranja jezika u uho, preko grickanja malog prsta na stopalima, draškanja i grickanja bradavica, lizanja klitića i analnog otvora, pa sve do guranja stranog tijela u vaginalni otvor (pen korektor; primjerice). Pojednostavljeno - koristio je sva sredstva (dozvoljena i nedozvoljena) kako bi ju, draškanjem erogenih zona i njezine mašte, uzbudio i njeno uzbuđenje doveo do vrhunca. I bilo je, tu i tamo, nekakvog uspjeha, ali to samo po sebi nije bilo zadovoljavajuće. Čak je (u sebi) proučavao uvjete i okolnosti pod kojima je stvar uspjevala ne bi li to ponovio. Nije pronašao nikakav univerzalni način. Očito je ovdje nedostajala jedna komponenta za kemijsku reakciju. Ili dvije.

Ne postoje stvarni razlozi zbog kojih se ljudi zbližavaju. Veze između ljudi žive zasebnim životom i imaju neku svoju, od nas skrivenu logiku. Isto je i s raskidima. Ne postoje stvarni razlozi zbog kojih ljudi jedni druge ostavljaju. Svi razlozi bili bi, ništa više nego racionalizacija jednog procesa koji se odvija nezavisno od nas samih. Napušteni igrač (ili igračica) u toj jadnoj drami dvoje bića, koji si nastoje uzajamno pomoći zadovoljavajući jedno drugo, nikad nije zadovoljan razlozima. Sve priče o tome kako je došlo do raskida samo su posljedica nekih unutrašnjih, nesvjesnih, nama nedokučivih promjena u stanju samoga bića. Sam raskid uvijek je uzrokovan, ili evolucijom (prevazilaženjem) samog odnosa, ili pak guranjem stvari pod tepih, i ono što nam se čini kao uzrok raskida samo je posljedica. Eto, tako je i ovaj raskid imao svoju posljedičnu priču.

Shvatio je da tako odsutan već prilično dugo stoji nasred trga (ex republike). Nesigurnim koracima otšetao je do zelene kutije za smeće i u nju ubacio vrećicu s knjigama. Isti tren, negdje iz gužve, izmigolje dva ubogara i posegnu (oba u isto vrijeme) rukom u kantu za smeće misleći da je unutra serviran kakav ostatak sendviča sa šunkom, edamerom i kukuruznim klicma, a povrh svega debelim namazom pudinga od graška ili možda tek bijedni ogrizak natrule jabuke.Ta neizvjesnost glede menija gladnim ubogarima samo je raspirivala maštu i poticala obilno lučenje želučanih sokova koji su u interakciji sa praznom trbušnom šupljinom proizvodilo bučnu reakciju koju stručno u saobračajnom žargonu zovemo kruljenje crijeva. Počeli su se natezati oko toga tko je prvi vidio vrećicu golicava (u mašti ubogara) sadržaja, i ne znajuči kakvo ih razočarenje (mačak u vreći) u njoj očekuje. Žestoko se potukoše, što je i prirodno, jer ako dvojica istovremeno žele istu stvar tada na snagu stupa zakon jačega i na kraju podle i nemilosrdne đentlmenske borbe uvijek ispadne da jedan od te dvojice baš i ne želi tu stvar dovoljno snažno da bi je u borbi i osvojio.

Za samo tren stvori se marica koja se skrivala negdje u blizini vrebajući upravo ovakve slučajeve. Bila je to specijalna postrojba policijskih snaga pod imenom Čistači koja je formirana zbog porasta siromaštva, nezaposlenosti i bijede uopće. Funkcija Čistača je da sve te ubogare čiji nagon samoodržanja je prerastao moralne skrupule spriječavaju u njihovim nepodopštinama. Iz marice, dakle, iziđu dva policajca u punoj borbenoj spremi sa zaštitnim prslucima, šljemovima, naoružani do zuba suzavcima i pendrecima, koji vješto rastave ubogare i zatraže im osobne iskaznice. Oni, ne samo da nisu imali nikakav identifikacijski dokument, već nisu imali niti blijedu predođbu o tome kako izgleda ova nova iskaznica koja se počela izdavati netom nakon uspješnog državnog udara. (Da li je to bio lipanjski ili srpanjski puč? ne mogu se sjetiti jer se još nije dogodio, a suvremeni povjesni izvori šute o tome kao zaliveni.) Ubogari se opet porječkaju, a zatim i potuku toliko žestoko da ih policija jedva rastavi omamivši ih maramicom od kloroforma koja je jedno od službenih oružja Čistača. Svezali su ih lisicama iza leđa, strpali u maricu i odvezli u nepoznato. Vjerojatno negdje na periferiji zjape dvije rake, već unaprijed pripremljene za takve slučajeve, u koje će ih zabrcati nakon rutinskog strijeljanja. (To je dio postdemokratske hrvatske politike koji se odnosi na smanjenje socijalnio obespravljenih slučajeva i suzbijanje siromaštva, a u sklopu sveeuropskog programa za poticanje rasta BDPa.) No on to nije vidio.

Samo je bio beskrajno tužan jer ga je Jana ostavila.

Rastanku je predhodio Janin povratak s mora. Ovog ljeta, kao i svakog, Jana je bila na moru, dok je on ovog ljeta, kao i svakog, čamio u Zagrebu iščekujući njen povratak mazohistički se naslađujući Šimićevom poezijom. (Zašto je najradije čitao pjesmu Marija ide na ljetovanje? Možda zato jer je ona jasno oslikavala njegov doživljaj Janinih odlazaka na more?!) Ponekad bi odlazila i po nekoliko puta istog ljeta. Išla je u vikendicu kod svog bivšeg ljubavnika. Njoj je to bilo samo po sebi razumljivo i sasvim normalno. Očekivala je da joj na odlasku maše šarenim rupčićem natopljenim gorkim suzama rastančicama i da je dočekuje veselo. Samo neka je ne poljubi pred Branimirom, jer on je super dečko ali ne bi imao razumijevanja za gest tolike prisnosti. Ipak je on njezin bivši. To bi mu moglo nanijeti neoprostivu bol i otvoriti mu ponovno tek zacijeljenu nezacijeljivu ranu na njegovoj sirotoj duši.

Krajobrazi su se mjenjali kao na filmskoj vrpci, a zrak je postepeno gubio morsku boju sve dok se dan nije pretvorio u noć nadomak Zagreba. Ona je onako lijepa i sva umorna od puta zaspala čvrsto kao Trnoružica na zrnu graška, dok su se na njenom licu izmjenjivali svijetlo i sjena neona u prepunom autobusu Croatialinea. Već su gotovo svi putnici izišli dok je shvatila da je već u Zagrebu na smrdljivom autobusnom kolodvoru prepunom čudesnih priča. Na peronu broj tri jedan mladić se zagrljajem opraštao od svoje ljubljene, jedan stariji gospodin propalica u pratnji dvojice dežurnih redara išao je na čišćenje od alkohola u bajbukanu jer su ga tužile neke djevojčice da ih je dirao za intimne dijelove tijela i da smrdi po alkoholu, jedna kurva zanosnih oblina i aluvijalnih naslaga celulita objesila se za onog mladića što se upravo s bolom na duši i teška srca oprostio od djevojke na peronu tri, a mladić je bio toliko pristojan da nije mogao odbiti divlji seks sa jednom ucviljenom noćnom damom pa ju je doveo na mjesto one djevojke s kojom se rastao i poševio ju je onako životinjsk zguza.

Još je neko vrijeme bila u šoku od spavanja, ali se do tramvajskog stajališta malo razbistrila. Sačekala je peticu i pravac Srednjaci. Još prelazak preko ceste i ulazak u drugi neboder u Domanyjevoj broj deset. (Koliko li je samo puta prošla is/tim/ putem. Pričeka lift, pa na sedmi kat. Jedva je pronašla ključeve u jednoj od dvije pretrpane putne torbe koji su zveckajući u pustom i slabo osvijetljenom hodniku otvorili vrata njezinog počivališta. Ušla. Jedva čekala da se istušira i zaroni u okrepljujući san umorna od putovanja.

Ušavši zaprepastila se. Stan je bio prepun žohara. Bili su u kuhinji, dnevnom boravku, jednoj sobi, drugoj sobi, kupaonici, u očevoj kutiji s alatom. I Janin nježan ružičasti ten odmah poprimi nijansu sivozelene boje. Nije mogla tamo ostati. Uhvati telefon i nazove ga. Naravno da je mogla prespavati kod njega. Neće valjda sa žoharima.

- Uvijek sam imala žohare. Srednjaci i jesu poznati jedino po žoharima, ali nikada ih nisam vidjela u tolikom broju.

Došla je kod njega plačući.

- I mengu bi trebala dobit.

On je razmišljao o tome što kurve rade kad imaju mengu. Uzmu li slobodne dane ili normalno obavljaju svoj posao kao da je sve u redu? Proživljavaju li i one pms kao i ostale žene ili ne?

- Dobro je. Spavat ćeš kod mene dok nešto ne smislimo, a ja ću te tetošiti i gnijezdit ću se uz tebe.

Na to samo je čvršće smjestila svoju oblu i ljupku stražnjicu uz njegov nabrekli pimpač. Spustio je njezine gačice i položio svoju nabreklinu na samu picicu ispod njenih guzova. Dugo je tako uživao u opojnim mirisima međunožja, pazuha i slatkog parfema iza uha. Kada je ona već tvrdo usnula on je pljunuo na svoju ruku i slinom podmazao njezinu picicu, a zatim ga je polako, pazeći da je ne probudi, ugurao tamo gdje mu je i mjesto. Tako je ostao sve dok nije zaspao i u snu doživio poluciju unutar nje. To su mu bili najljepši orgazmi. Bez redukcije svijesti. Često ju je tako ševio, a da ona to nije ni znala.

Kako obitelj Babić ne bi pomislila da skrnavim njihovu čast i blatim njihovo prezime napominjem da je ovo tek fikcija. I službeno:

Neka mi obitelj Babić oprosti ako smatra da sam tim činom okaljao čast njihove obitelji, ali to je tek sitnica za ono što mi je uistinu radila njihova mala, slatka kćerkica, a tko zna što je tek drugima radila. Molim, gospodo Babićevi niste vi jedini, bogtepitaj koliko sam još uglednih prezimena ukaljao usput.

Gospodine Babić vaša kćerkica je naprosto mala kurvica koja se hvata za svako uzdignuto koplje i mlatara njime u ekstazi tipa Ivana Orleanska sve dok iz njega ne iscjedi i zadnju kap tog sladostrasnog nektara i popuni njime sve rupe, rupice i rupetine koje uvijek sobom nosi. Zaljevanje nektarom sladostrasti vašoj kćerkici pomaže da raste. Pazite samo! Da ste i vi vašu suprugu tako njegovali i zalijevali zacjelo se ne bi svako jutro morali buditi kraj masne, čangrizave krmače (čitaj, debele nesretnice).

Ujutro su otišli kod nje i cijelo vrijeme na smjenu usisavali žohare po stanu.

Upravo sam primio SMS poruku od Jane: Grmi sijeva nevrijeme se sprema.

I dok su žohare na jednom mjestu usisavali na drugom su se pojavljivali u još većem broju. Deratizatore zvati nije imalo svrhe jer su oni ionako svakih petnaestak dana rutinski operirali po Srednjacima.Treba pronači alternativni način. Koji? Egzorcist ovdje zasigurno ne bi pomogao, solna kiselina bi možda i bila efikasna kada bi njome udarili na gnijezdo, no tko bi znao gdje se oni gnijezde!? Na četrnaesti kat dolazili su negdje iz cijevi. Oficijelna sredstva za uništavanje gamadi bila su efikasna samo kratko. Čini se da žohari vrlo brzo razvijaju otpornost na nova sredstva.

U jednom bljesku sinulo mu je spasonosno rješenje.

Ako bi ujutro kada se probudi zatekao mrave u sudoperu znao je da vuče na kišu. Mravi bi se obično sakupljali oko slatkaste fleke narančinog soka, ili ostatake šećera od kave koju je jutrima sladio drhtavom rukom. Tako slasno cuclali bi te ostatke da je imao osjećaj da jutarnju kavu pije u društvu. Smilili su mu se nekako i snjima je uspostavio miroljubivu pasivnu koegzistenciju. On ne dira njih, oni ne zlorabe njegovo gostoprimstvo. Čim bi se otpremali iz sudopera znao je da nadolazi lijepo vrijeme. Došlo je vrijeme da mi moj vrlo živi barometar bude od koristi. Valjda sam to zaslužio kao dobar domaćin.

Postavit će im zamku (čašu netom ispijenog gustog voćnog soka). Zatim, kada se mravi sakupe u toj čaši poklopit će ih i odnijeti kod Jane kako bi ovi pobijedili njezine žohare u viteškoj borbi. Tim gadovima treba dostojan protivnik.

I to bi bilo to.

Napušio se i priupitao sam sebe; Mogu li ja što bolje raditi od ovoga što sada radim? (Pitanje nije verbalizirao, ali odgovor je konkretizirao); Mogu pojesti sendvič.

Prvi put kada je svoju ideju prenio Jani, ona je oko vrata nabacila nisku od češnjaka i rukom u zraku iscrtala obrnuti pentagram i to u jarko plamtećoj boji. Ali pri pogledu na stada žohara odmah popusti i upiše se u klub.

Napokon smo donijeli te jebene mrave kod Jane i stavili ih na front kontra žohara. Isprva se činilo da će biti žestoko, pa su se samo pičkarali, i onda se izljubiše i pobratimiše kao u lošoj i nikad objavljenoj Andersenovoj bajci Žohari i mravi pajdaši su pravi. (Ako povijest ne krivotvorimo morat ćemo ju ponavljati.) A to je ono posljednje što smo htjeli. OĆEMO FAJT, OĆEMO FAJT, OĆEMO FAJT....

Oni kao da su čuli, al' nisu baš dobro razumijeli - počnu nam se svi zajedno lijepo smijat'. Što je to užitak pisanja? To je pisati kako nabijaš na kurac sisatu plavušu, a ona ti ga puši i liže šupak žiletom. To je super. (Čista ekspresija.) Osjećalo se svojevrsno zajedništvo (bratstvo i jedinstvo) međ' mravi i žohari. Za fajt trebao im je poticaj valjda!?

Progutao je četiri tripa. Na svakom je bilo po jedno slovo božjeg imena na hebrejskom; J,H,V,H. U viziji satima je zazivao gospodara mrava kako bi mu ponudio nagodbu. Ne možeš ti umoran pisat. Žrtveni prinos bila je kocka šećera u duginim bojama s mirisom breskve. Labuđim pjevom umiruće kuje koju je pokupio teretni kamion, a iza sebe ostavlja sedam gladnih kučića, zazivao je njegovo ime. Ono je tajno i zato ga ovdje neću iznoiti javno. Napokon, nakon dugog i upornog zazivanja, prizivanja, nagovaranja i moljakanja kao da ga ubode milijardu mrava u isti čas, po cijelom tijelu. Venama mu prostruji mravlji otrov u srebrnoj boji ljute paprike, i mravlji kralj obaspe ga svojom ljubavlju kojom ga je hranio kako bi uzevši od Petra dao Pavlu, a da mu ovaj poslije jebe majku na uranku.

Još uvijek besmisleno hoda gradskim ulicama. Ugledao je Kiki. Ona je bila najjeftinija u gradu. Kada baš nije bila pri parama pušila bi i dvojici za deset (brojkom - 10) kuna. Prošla je kraj njega praveći se da ga ne poznaje. Ni njega, ni onog drugog. A tako im je slatko pušila. Gdje su sada ta vremena? A Kiki se još dobro drži. Eno je, iz torbice vadi mobitel gledajući svoj odraz na staklu tramvajskog stajališta kod glavnog kolodvora, i dok govori miče ona ustašca kojima mu je baš s guštom pušila. U tome je stvarno uživala.

Jebo Kiki.

- Ciao maleni. - obrati mu se glasom blješteće munje mravlji kralj David čije ime ovdje ne bih jasno iznosio jer je tajno.

- Ton - Ide. Ali slike nema... - rekao je glasom izvrsna režisera.

Bljesne mirijada sićušnih života kao jedan, a jedan kao svi.

- Još malo popraviti sliku molim. - rekao je tonom djevojke koja je dobivši ključeve blještavosrebrnog Kraislera rekla da je 'super, ali zar ne bi bilo bolje da je ružićast'.

- Ima slika, ali ti dobro ne gledaš. - zagrmi mravlji kralj - Čitavo vrijeme sjedim ti na koljenu.

- Pa jes' to stvarno ti? - upita ga napola sumnjičavo, a napola kao da su zajedno ovce napasalii tamo dolje uz Zrmanju.

- Možda se tebi to i neće svidjeti, ali to JA JESAM. - mravlji kralj će pomalo rezignirano.

- Što bih mogao za tebe učiniti, ako me oslobodiš žohara? - upitao ga je neposredno i bez okolišanja.

- Ako mi pomogneš da postanem dva puta veći nego što si bio ti kada si bio težak sedamnaest kilograma i nula pet dekagrama, uzevši u obzir da sam ja dva puta mlađi nego što si bio ti kada si bio star koliko ja sada, pomoči ću ti da se riješiš žohara.

- Nema problema. Sredit ćemo to laserom iritirajući hipofizu u kojoj je centar za regulaciju rasta. Samo ti otjeraj žohare. - on bi s vragom tikve sadio?! jedan običan mravlji kralj.

I njegova oholost zaboravi da je on ipak mravlji kralj koji je po tradiciji i šaman (dakle, objedinjuje i svjetovnu i duhovnu vlast u jednoj osobi) i uvrijedi ga izostavivši znakove poštovanja.

Gdje ide sve ovo i tko će to htjet čitat? Nisam siguran želim li i sam to pročitati? A počelo je sasvim negdje drugdje, što znači da uistinu stvaram. Homo Deus Est! Kršćane lavovima.

Mravlji kralj zauzme napoleonovski gordi stav i reče svećanim glasom kao da se zaklinje; Od ponoći današnjeg dana pa nadalje ovaj stan je čist od žohara.

On i dalje hoda ulicama isto kao i prije, samo sada urlajući iz sveg glasa; - "Kikiiiiiii! Gdje si da mi popuuuuušššiiiišššššah? Ooooooo! Kiiiiiiiiiiiiiki...Pušiiii gaaaah-aaah-ahhh...puuuušššiiiii..." Ljudi su se, čudna li čuda, za njim okretali kao da, u najmanju ruku, vide Cicciolinu kako istovremeno sere i piša na Trgu Bana Jelačića, a zatim dolazi policajac da joj uzme mjeru i naplati joj kaznu za blud i nemoral na javnom mjestu i za remećenje javnog reda i mira. Optužena je po obje točke optužnice proglašena krivom. Presudu je donijela porota sastavljena od časnih sestara koje pred sobom uvijek vide đavola. Cicciolina se, naravno, žalila. Proces je dospio na drugostupanjski sud gdje joj je omogućeno da se uz pristojnu kauciju brani sa slobode. Kauciju je, zamislite, izdašno plačala u naturi, čarima svoga međunožja i ljupkošću svojih napučenih usnica uvijek spremnih na jajoliz i pušing. Čuo sam kasnije da je na prvom slijedećem ročištu, zbog nedostatka dokaza, pronađeno da je nevina i da se oslobađa po obje, gore navedene točke optužnice. Još i danas živi dolje u Gajevoj. Navodno je pokrenula dobar posao - najstariji zanat na svijetu. Istina, bilo je nekih problema s registracijom obrta, ali što ćemo? Takva su vremen. Ukratko; SVI JU JEBU, A NITKO JOJ ŽIVJET NE DA.

Upravo se sjetio da je prije nešto više od tjedan dana stavio močiti grah kako bi se kasnije lakše skuhao, ali sada ga je tek pronašao u rolu (u kojem inače nikad ništa ne stoji). Pustio je klicu od desetak centimetara (ličio je na božićnu pšenicu)...već i lista...i kiselo smrdi. Uopće se to ne usudi dirati. Smrdi.

Bio sam sam i frknuo sam tri laka komada.

Sad smo zajedno.

I doista je tako bilo. Onim mravima koje je donio kod Jane pridružiše se još nekoliko korpusa drugih mrava. Militantnijih. Odmah navališe na žohare koji su ponosno umirali držeći položaje do kraja. Okršaj je bio težak i krvav. Otegnuo se do dugo u noć. Strategija i jednih i dtrugih bila je briljantnija od onih koje se mogu vidjeti na tabli dvojice šahovskih velemajstora. Kao što je i obećao kralj mrava, do ponoći žohari izgubiše bitku, a mravi zauzeše sve njihove strateške položaje. Na kraju se i sami mravi povukoše, a u stanu poćinje jenjavati život posljednjeg žohara dok se pušilo sa zgarišta. Posljednji preživjeli odvlačili su svoje mrtve i ranjene sa Hamburger Hilla, kod sudopera u Srednjacima na sedmom katu u Domanyjevoj osam.

- Volim te. - cvrkutala je Jana s vidnim olakšanjem cmoknuvši ga slatko usred ćela. Odmah potom uvukla mu je ruku u gače i draškala mu je jajašca. Odmah mu se digao...i spustio.

Duhan je u travu toliko škrto stavljao kao da je sam dragi kamen. Jedno vrijeme to mu je bila samo dodatna aktivnost, a sada se time profesionalno bavi, dok mu je odlazak na posao čista rekreacija (radi kao profesor tjelesnog u jednoj srednjoj školi - frizerskoj možda).

Zar je trebao popušiti pet jointova i popiti jednu Stellu da shvati da je ona otišla s prijateljicama u Bascchieru na proslavu njihova rođendana s početka mjeseca.

Da.

Sada je pravi frajer. Napio se, napušio i sada još samo da ima kakva tekma na TVu. (Ideal drkadžije koji u svojoj trideset i nekoj živi još uvijek na roditeljskoj grbači.)

Bez težnje za promjenom.

Ipak je bila na grupi.

Jana i on dobro se poševiše i zaspaše snom lakim poput sna dvoje mučenika koje je dotakla ruka božja.

Tamo negdje pred samo svitanje kada i najokorjeliji zlodusi odlaze na počinak ostavljajući svoje usnule žrtve, a koje su cijelu noć mučile morama, da malo otpočinu kako bi se osvježeni mogli suočiti sa novim danom života na zemlji, osjetio je ubod na koljenu. Nešto kao ugriz mrava što ga odmah prene iz sna.

- Došao sam po svoj danak. Ja sam, istjeravši žohare uz Janinog stana, svoje obećanje ispunio. Sada je na tebi red da izvršiš svoj dio dogovora.

- Ma 'ko te jebe. - rekao je polusneno i poklopio mravljeg kralja desnom rukom o svoje koljeno tako žestoko da se još i sad vidi sasvim sitan ožiljak koji će vjerojatno nositi do kraja života.

Potom se je okrenuo na drugu stranu, priljubio sasvim uz Janin topli trbuščić i slušajući je kako diše u ritmu mantre - zaspao snom pravednika.

Ujutro me probudio miris jake crne kave. Jana je, u toplesu i gaćicama na cvjetiće, nosila dvije šalice zovući me;

- Dragi. Kavica. - zvučalo je sasvim kao u onoj glupoj reklami i to mi odmah pokvari buđenje. Kava mi je dakako prijala, a niti na uslugu ne mogu se požaliti.

- Nisi li ti nešto obećao kralju mrava?

- Ma 'ko ga jebe. Sinoć sam ga riješio jednim odmjerenim udarcem.

- On je ipak kralj mrava, a ti si se riješio samo jedne od njegovih materijalnih manifestacija.

- Ma ubio sam ga. Gotovo. Nema ga više.

- To nije lijepo od tebe. Ipak nam je učinio veliku uslugu.

- Nego što? Trebao sam ga učiniti velikim poput kuče?

- Da.

- Kako? Da nisam možda mikrolaserom trebao stimulirati njegov centar za rast?

- Što si mu obećao onda?

- Svjesno sam išao s namjerom da ga ujebem. Kad je tako glup, onda neka mu tako i bude.

- Ne mogu ja biti s nekim tako nekarakternim. Kupi svoje stvari i čisti se odavde. Tamo su ti vrata. - pokaza ona oholo.

Nekako mu je od tog trenutka sve krenulo naopačke. Pokupio je svoju torbu i izišao s gorčinom u ustima i bijesom u venama. Ipak se negdje u sebi nadao da će sve biti u redu. Nije mu prvi put što je ovako istjeran, analogno tome nije ni zadnji. Krenuo je kuči sabrati se malo.

Legao je u krevet i buljio u igru svijetla i sjene na zidu. Bilo je sunčano prijepodne. Strašno je vapio za snom, ali nije mogao zaspati. Nadao se da će bar na sekundu sklopiti oči. I tada ugleda kralja mrava u svom njegovom bijesu kako mu govori;

- Od sada osuđujem te na doživotnu najezdu žohara pa zauvijek. Aumgn.

Kada je otvorio oči shvatio je da je samo sanjao i odmah pred nosom ugledao ogromnog i odurnog žohara. Odbacio ga je s histeričnim gađenjem u televizor. Skočivši na noge primjetio je da mu je čitav stan preplavljen žoharima. Jezovit prizor.

Pokušavao je uporno dobiti Janu. Na SMSove nije odgovarala, na fiksni telefon nije se javljala, ni na pisma nije odgovarala. Bila je odlučna.

U međuvremenu je selio nekoliko puta, ali nigdje nije mogao dugo ostati jer bi se ubrzo za njim pojavile čitave najezde žohara, a kako se takva reputacija brzo širi više mu nitko nije htio dati stan u najam.

Postao je samo jedan od onih izgubljenih hodača koje policijski odjel Čistača lovi okolo kao što živoderi love svoje pse, i kirurškim zahvatom strijeljanja kao rak ranu odstranjuje s lica zemlje.

BELEŠKA O AUTORU: Rođen u Bjelovaru 08.09.1968. , ekonomist srednje stručne spreme, pisao za Škoroion+ i Našu Dubravu, trenutno godinama nezaposlen...