Internet konkurs za SF&F priču

KONAČNO RIJEŠENJE

Šifra: MT284

Da. Točno je da sam petnaest godina pisao tu knjigu koja i nije bila bog zna što. Istina je i to da je uz svaki primjerak te knjige u distribuciji bio i lijepo zapakiran vrh cannabis sative. I bilo je to u skladu sa sadržajem knjige, ali zar sam zato trebao biti optužen za dilanje? Kakvo dilanje? Pa sve je išlo legalnim kanalima distribucije. Ništa nisam prodavao na ulici. Policija je iz prodaje povukla čitavu nakladu i izvagala količinu. Bilo je nešto preko kilu trave u tisuću petsto primjeraka prvog izdanja. Istina je i da je knjiga zbog toga bila malo skuplja. Ipak je to svojevrsan rizik, ali i proračunat marketinški potez za zbirku glupih priča koje inače nitko ne bi kupio. Naročito ne po toj cijeni.

Nisam želio odvjetnika koji bi odgovornost preusmjerio na distribucijsku tvrtku. Odlučio sam se na ulogu žrtve i pozivao se, s obzirom da je to u modi kod obespravljenog puka, na ljudska prava. (Fraza koja ne znači ništa, a narodu služi kao mrkva na štapu.) To je bio samo još jedan njegov marketinški potez kako bi stekao ugled i što bolje rasprodao nekakvu zbirku frivolnih uradaka, od kojih su neki bili i dovršeni.

***

Mračna sobica, tri sa tri. Svjetlo zasljepljuje oči, a neka mrgodna, korpulentna i priglupa faca unosi mi se u lice:

- Gdje si bogamu kupio svu tu travu?

- Na ulici.

- Da, da...na ulici. Nije li to malo preširok pojam?

- Nije širi nego što je to ulica sama.

- Ako odmah ne prestaneš sa glupiranjem raširit ću ja tebe ovdje na zid i ogulit ću te kao zeca, a potom ću od tvoje kože napraviti tepiščić kojeg ću držati u kupaoni točno ispred wc školjke. Znaš, ujutro kad pišam, onako još ne sasvim razbuđen, malo mi pobjegne i izvan školjke.

- Pa ne glupiram se. - rečem glupirajući se.

- Sad je dosta. Reci gdje si kupio travu i možeš lijepo doma. Zapali ako želiš. I mene doma čekaju troja gladna usta. Pas, mačka i hrčak.

- Pa dobro. Znam nekog tko zna nekog ko može nabaviti.

- Dobro. Tako možemo do sutra. a ja imam vremena.

- (Prije će me slomiti svojom glupošću nego prijetnjama i upornošću) - mislio sam.

- Znam je što ti misliš. Neka, neka. Propjevat češ ti prije ili kasnije.

Nisam mu uostalom ni imao što drugo reči. Travu sam zaista i kupio na ulici i to od nekoga tko zna nekoga tko je može nabaviti.

- Dobro onda. - kaže policijski inspektor pomirljivo - Ako mi nečeš ispričati od kud ti trava bar mi, ljepo te molim, ispričaj neki nestašluk iz djetinjstva pa da idemo doma. Ne mogu se pojaviti pred šefom baš bez ičega. Skinut će mi od plaće, onda više neću imati sa čime hraniti troja gladna usta, pa će mačka pojesti hrčka, pas mačku, ja psa, a mene mrak. Please, please, please...

Tako znači. Sad kreten udara na emocije. Kako sam inače meka srca više zaista nisam mogao izdržati gledajući da se inspektor muči pa sam mu, iz čiste samilosti, odlučio otcinkariti malog Kurtanjeka koji je ukrao zeca kada nam je ustrebao za satanistički obred u noči punog mjeseca. I sasvim se prebacih u svijet vrlo rane mladosti;

'Bila je noć punog mjeseca. Zaista je bio pun (i prepun). Gore u Jandrijama vuk je zavijao na zlo, huk sove posprdno je prelazio preko mjeseca, a smrdljiva rijeka ispod suhajskog mosta isparavala je omamno, dok bi s vremena na vrijeme u vodu nježno bućnuo štakor kapitalac.

EXT. (NOĆ)

Mario, Mišo, Raga, Boris i ja kao i svakog punog mjeseca, planiramo satanistički obred. Trebala nam je dakako i žrtva. Kako u ono vrijeme još nismo upotrebljavali djecu u te svhe najprije smo vježbali na životinjama, kao što su mačka, papiga, kokoš, puž, kornjača, žaba i zec. Bez imalo razmišljanja Mario se dosjeti i reče; "Samo malo. Evo mene odmah." I zaista, zaista vam kažem, malo ga pričekasmo i... evo ga odmah. Dolazi i u torbi nosi belgijskog orijaša, očito dobro njegovanog. (Ovim putem molimo osobu koja se prepoznala da nam se javi radi nadoknade štete i, po mogućnosti, potvrde autentičnosti ovih redaka.)

I tako krenusmo sa orijašem, karnićom vina i kaležom. Kalež samo uvjetno, jer bio je to u stvari mali keramički vrč sa natpisom PIJ DARKO, a koji sam dobio od Mire, prijateljice svoje tete iz Korenova, i to zato što sam joj otkrio tajnu trika s maramicom kojim sam se u ono vrijeme volio kočoperiti, a koji sam vidio dok ga je tisuću puta pokazivao tatin pijani prijatelj Mato. I... to je bio kak ti kalež.

I opet tako, u gluho doba noći punog mjeseca, krenusmo s velikim orijašem, karnićem vina i posudicom za krv iz centra Čazme prema Suhaji u kuču mojeg starog koju je dobio kao ostavštinu od nekog čudnog strica kojeg se još i danas sjećam, kako puši ručno motane cigare u zapećku uz prastaru peć na drva obzidanu blatom, a koja samo što se nije raspala. Prodavao je seljanima rakiju u čokančićima (sram ga bilo), a čini se da je i sam volio pocuclati gdje koji. Stara daščara gledala je u malu, sasvim malu, baru prepunu žaba u kojoj su žene nekad davno prale rublje. Volio sam tu baru, taj mali ekoverzum čiji sam gospodar bio. Jednostavno sam ju smatrao svojom i skrivao tu tajnu duboko u sebi. Toliko duboko da je ne bi pronašli ni Arthurovi Vitezovi Okruglog Stola. Ta sasvim mala bara sa svojim zmijama i krastačama, a u svjetlu priča koje sam slušao od tatinog strica obogaćenih mojom maštom, povezivala me je sa vremenom koje me je nadživljavalo u prošlost. Još i sada, već sasvim sijed i ostario, smatram se suverenom te bare koja je odavno presušila (nisam ni primjetio kada).

I dok obli mjesec lagano isparava nad mirisom košenog sijena nošenog tmastim oblacima mi napredujemo ćutke kroz noć. Prođosmo jedan mostić, zavoj udesno, pa zavoj ulijevo... E upravo kod tog zavoja Mišo (160 visok, 120 težak i 19 star) uplaši se i ode kući. Zatim uzbrdica 45%, pa desno kroz zaraslo dvorište, kraj bunara i starog duda. Dva drvena stepenika pucketaju pod nogama, starinski trijem sa ulazom u podrum koji polako, ali sigurno guta staru dašćaru.

Uđosmo u kuču. Zapalismo svijeću (nije bilo struje). Najprije sam kredom nacrtao pentagram na drvenom podu od dasaka između kojih se moglo vidjeti u podrum. Oko njega nacrtao sam krug. Na svaki krak pentagrama stavio sam zapaljenu svijeću, a van kruga nacrtao sam trokut - simbol saturna koji ima funkciju ukalupljivanja energije. Boris je sjeo u trokut u lotos položaju i mantrom očistio um od svih misli, a zatim tišinom i od matre. na taj način ostavio je prostor za silu koju sam invocirao nakon što sam prostoriju očistio Tjerajućim Ritualom Pentagrama. Raga je bio peharnik, pa je u skladu s tim čuvao karnić s vinom i kalež, a Mario je bio đakon koji asistira pri žrtvovanju i čuvao je zeca.

Nakon tih priprema započeo sam invokaciju koja se sastojala od permanentnog zazivanja imena demona kojeg smo htjeli prizvati. Cilj je, naravno, bio konačno rješenje, stjecanje bogatstva i časti. (Pravo ime demona ne želim ovdje odati, kako ga pandur kasnije ne bi prizvao i odveo na saslušanje.) Nakon sat vremena zazivanja izveo sam invocirajući ritual kojim sam želio demona prizemljiti.

I dok sam u lijevoj ruci držao zeca za uši, a u desnoj ritualni bodež, Mario ga je tako odalamio nekakvom letvom po zatiljku da se odmah umirio. Vrlo precizno i vrlo stručno ja sam mu prerezao grkljan iz kojeg se krv cijedila u pehar. Krv smo kasnije pomiješali sa domaćim crnim vinom i pili ga uokrug nadalje zazivajući demona.

Miris svježe trave i vina pomješanog krvlju. Zaziv spontano prestade. neprirodan muk, a zatim strašan tresak u podrumu ispod nas i škripa drvenih greda. Boris koji je sjedio u trokutu zakoluta očima i vidno nestade. Nema ga više. Samo ljuska.

- Postoji li ovdje i jedan svjesni entitet osim Rage, Borisa, Marija i mene neka se javi akustičnim signalom. - rekoh odvažno.

Tek što sam izustio ove riječi ponovno se začula buka pod našim nogama u podrumu toliko jaka da od nje zaškripi cijela daščara. Kontakt je uspostavljen.

- Da li je medij podoban ili ćemo ugovoriti druge signale?

- Meni je svaki medij podoban. - reče Boris/demon iskrivljenim glasom očito nesvjestan situacije.

- Mogu li znati s kim imam čast?

- Ja sam Legija i ja ovdje pitam.

- Pričaj ti to nekom drugom. Ti si ovdje mojom voljom i meni na usluzi. - ni za trenutak se nisam dao smesti.

- Izvoljevajte vaše veličanstvo. - posprdno će Legija i sablasno se nasmije.

- Ime?

- Ime mi je Zanos. Legija predstavlja mnoštvo i ja sam samo Zanos jedno od mnoštva.

- Možemo li vidjeti tvoj pojavni oblik.

- Zapalite tamjane i mirisne štapiće da budu nositelji oblika i dodajte krvi da bude nositelj života, no prije toga neka netko siđe u podrum gdje će, zakopanu u blatu, pronaći prastaru figuricu koja je jednom davno bila nositelj mojeg bića.

Na moj znak Raga uzme sviječu i spusti se dolje u podrum dok je Mario tik do Borisa zapalio hrpu mirisnih štapića i po podu prolio nešto krvi pomiješane s vinom.

- Zašto figurica?

- Dat ću vam riječ i ako s radosnim plamenom u srcu, puni gorljive čežnje nježno privinete figuricu na svoje grudi ja ću opet biti na usluzi. To će vam biti nešto kao instant priziv.

Uđe Raga noseći u rukama desetak centimetara visoku figuricu tipa Vilendorfska venera i položi je tik do Borisa u prolivenu krv. Isti čas lelujavi dim tamjana nad Borisom poprimi obličje prelijepe žene, svete kurve, i on progovori umilnim ženskim glasom;

- Djeco, zar me ne poznate? Ta ja sam vaša majka i krijem se u mogućnostima svih vrsta.

Mogu se zakleti da smo u tom obličju tamjana svi (osim Borisa dakako) prepoznali našu istinsku majku i osjetismo se kao stvarna braća, osjetili smo se ljubljeni. Bezuvijetno i potpuno. Naša srca zatrepere od ushita i suze provale od tuge zbog mogućnosti gubitka.

- Tako je to djeco moja. Upravo mogućnost gubitka muti čistu radost života. - izgovori Sveta Kurva znajući dobro što osjećamo.

Muk. Tišina. Mir i ljubav. Neprigušena radost. Pijanstvo duše i otvorenost srca.

- Ljubljeni moji, vi tražite konačno riješenje. Dosta vam je boli i patnje, teških pritisaka svakodnevnice i borbe za goli život. Ne želite ispunjavati tuđa očekivanja. Da, biti čovjek znači biti ponižen, apriori uslovljen. Morate ispuniti čitav niz očekivanja da bi dobili ono za čim žudite - ljubav. Moram napraviti ovo ili ono da bih dobio roditeljsku ljubav, moram biti takav i takav da bi dobio pažnju društva. Najprije počinjete vjerovati da želite i ono što uistinu ne želite, zatim zaista vjerujete da želite ono što ne želite ili povjerujete da ste ovo ili ono. I na kraju kada postanete nitko i ništa uvidite da vaša nastojanja nisu zadovoljila vašu potrebu za ljubavlju a vi ste nepovratno izgubili ideju o tome tko uistinu jeste i što stvarno želite. Toga više nema. Za početak pustite da vaša duša jeca poput drveta koje se svija u olujnoj noći, a ujutro, prije no što otvorite oči, dozvolite da sunce pusti cjelov na vaše usne, ponosno pokažite vaše čelo ljudima i dozvolite svijetu da vas grli zbog toga što postojite, zbog onoga što jeste. Vi ste ljubav - vi ste ono za čim žudite. Otvorite oči.

U taj tren nestade cjele čarolije. Dim mirisnih štapića ostao je samo dim, zeca smo drugi dan ispekli na ražnju (zaista je bio ukusan) i njime smo se pričestili. Dugo smo još razgovarali o tome da li se to stvarno dogodili li je to bio samo privid od vina i droge. Boris, koji je bio medij, ničeg se nije sječao i pojma nije imao o čemu mi govorimo. Rekao nam je da ga je na tren savladao umor i da je samo malo sklopio oči. Čak i sada dok ovo pišem, iz police sa knjigama, gleda me prsata keramička figurica svojim tako čeznutljivim pogledom da bih je najradije privinuo uz svoje grudi i izgovorio riječi kojih se još sjećam.

***

Kada sam završio svoju ispovjed policijski inspektor najprije me je u čudu gledao, zatim je dugo šutio i onda prasnuo u pomirljivi smijeh.

- Ti si književnik, je li tako? - upita me

- Pa šta ja znam? Moglo bi se reči.

- Oni vole izmišljati, ha?

- Ako vi tako kažete.

- Ajde izlazi odavde i da te više nisam vidio. - pravio se grub.

Tortura je potrajala cijelu noć. Kada sam izišao na ulicu dozvolio sam jutarnjem suncu da spusti svoj topli cjelov na moje usne, visoko sam uzdignuo čelo pokazujući ga ljudima, dozvolio sam svijetu da me grli zbog onoga što jesam, a kada sam došao kući pun gorljive čežnje privinuo sam keramičku figuricu Svete Kurve na svoje grudi prenoseći joj otkucaje svoga srca i izgovorio riječi...