POVRATNIK Darko Macan
Za WEB priredio Predrag Supurović

Kronologija povratnikova svijeta

2098 - rođen David Walker

2103 - u Plutonovoj orbiti otkriven brod nepoznata porijekla

2106 - Sielski i Mahler pokrenuli distorzioni lokator

2107 - početak Zemljine "Zvjezdane ere"

2111 - rođen Gaston Legrand

2117 - susret s Regincima

2120 - ugovor Zemlje i Regine 7

2121 - reginski kažnjenici počinju dolaziti na Zemlju

2122 - tri slučaja nestanka Reginaca; afera Van Dyck

2123 - započinje afera Walker

2127 - Sindikat ulazi u igru, ugovor vlade i Sindikata

2131 - inkarnacija predsjednika WordsWortha

2137 - rođen Greg Anderson

2149 - rođena Sylvie Legrand

2153 - povratak Walkera s Tazurusa, njegova smrt u Kalkuti

2164 - dolazak prvih DNT grupa

2166 - afera Zalad; događaji opisani u "Dva pisma"

2170 - Zemlja gubi samostalnost; događaji opisani u "Trećoj fazi"

Povratnik

Svrdlajući zvuk sirene razbija krhki mir usnula predgrađa. Prilazim prozoru i razmičem trošne zastore. Desetak policijskih hovera nagomilalo se pred hotelom ne gaseći sirene. Budale! Da sam namjeravao bježati, njihove sirene bi me blagovremeno upozorile. Ali, zašto bježati? Zločini ne zastarevaju i jednom bi me uhvatili. A kad zaslužim svoje, bit ću slobodan i moćniji od svih njih.

Krdo sivih vjetrovki utrčava u predvorje. Specijalni odred, baš mi laskaju. Hotel je rupa, puna polusvijeta, ali ne može se sumnjati koga traže. Svodnike i dilere ne love specijalci. Sivonje huškaju samo na velike zvjerke, Davida Walkera, ubojicu izvanzemaljca, na primjer. Ali, zakasnili su, moj je plijen već u Ženevi, a švicarski bankari znaju žto je tajna.

Stepenice stenju pod okovanim čizmama, Sivonje to sigurno zovu šuljanjem. Gasim cigaretu u napukloj pepeljari i sjedam u fotelju. Opruge prijete da će iskočiti i žuljaju mi zadnjicu, ali moram sačuvati smiješak. Da ih malo razbjesnim, da ih natjeram da požele pucati, znajući da to ne smiju učiniti. Ne dok je moja lovina samo moja.

Trošna vrata eksplodiraju pod udarcem noge. Brava udara u pokrajnji zid. Prvi specijalac baca se na pod, a otvor njegova topa zijeva sobom. Iza njega ostali, čvrsto ukopani. U uperenim rukama šake im čvrsto stežu kundake revolvera kalibra tri četvrtine inča. Zrno iz tog topa ubilo bi i slona, kad bi još koji bio živ.

Sjedim i smiješim se. Dva specijalca hvataju me za mišice i više nose nego vode u blindirana kola. Ostatak sivonja iza mene komad po komad razara namještaj. Traže plijen, bilo kakav putokaz njegovu skrovištu. Neće se zadovoljiti samo ovom sobom. Rastavit će hotel na cigle, a možda i cijelu četvrt. Kao da sam toliko glup da držim plijen u hladnjaku ili broj sefa u telefonskom podsjetniku. Ključ im mogu dati, ali im on ništa ne vrijedi bez broja koji je utetoviran u mom mozgu.

Konačna pobjeda je moja.

* * *

Bilo je tako lako. Devet mjeseci planiranja i pet dana za izvođenje operacije. Dakako, stvar morate izvesti dok ste još mladi. Roba vam ništa ne vrijedi ako skviknete na robiji. Imam dvadeset i pet i izdržat ću.

Gotovo svi stanovnici Regine 7 koji su stigli na Zemlju jesu muškarci. Oni koji imaju kose, nemaju je mnogo. Tamnoputi su, tena koji pomalo vuče na boju maslime. Takvi kakvi jesu, ne iskaču mnogo iz spektra zemaljskih rasa i oblika i ne bi privlačili ničiju pozornost da nemaju bitno različitu značajku. Metabolizam.

Njihov je metabolizam oko tisuću puta sporiji od našega. ta fantastična činjenica im omogućuje da normalno žive hraneći se tek jednom godišnje, a mogu preživjeti bez hrane i više od jednog stoljeća. Ono što ih čini najvrednijim u monim očima njihov je prosječni životni vjek od osamdeset tisuća godina.

Činjenica koju znanstvenici još nisu uspjeli razjasniti u čudnovatoj je neskladnosti između njihova primitka i utroška energije. Očekivalo se da će im sve reakcije biti usporene poput metabolizma. U stvarnosti nije tako. Reginac se ponaša poput čovjeka i čini se da mu to uopće ne škodi. Znanstvenici su probdjeli mnoge noći pokušavajući naći rješenje. Rezultat je čitava lepeza teorija od tvrdnje da je tome uzrok naša niža gravitacija ( što nikako ne može biti potpun odgovor, jer je Zemljina gravitacija ipak punih 0.8 gravitacije regine 7) do pretpostavke da Reginci čitavim tijelom upijaju hipotetsku "svemirsku energiju" koja bi se u slobodnom obliku trebala nalaziti svuda oko nas. Mene teorije ne zanimaju, ja sam praktičan tip. Transfer u drugo tijelo danas više nije nikakav problem. Bogatuni to odavno čine. Kada sam prvi put čuo za Regince, odlučio sam nabaviti dovoljno love za transfer i jedno njihovo tijelo.

Za devet mjeseci planiranja, u novinama sam nekoliko puta naišao na kratku informaciju o nerasvijetljenom nestanku ponekog Reginca. Očito, dobre se ideje brzo šire. Ipak, pitam se nešto. Reginci bi morali znati, ili barem sumnjati, što stoji iza ovih nestanaka. A opet neprekidno dolaze novi. Zašto? Uostalom, njihov problem. Važno je da su ovdje.

Spiskao sam zadnju kintu na hibernacijski uređaj i kartu s blanko datumom za Ženevu pa mi je preostalo samo još jedan problem. Najvažniji. Kako ubiti Reginca, a ne oštetiti mu tijelo? Oružja i otrovi nisu dolazili u obzir. Jedino ga je moguće bilo ugušiti. Tako propada samo mozak, neuronske veze u njemu, a to se ne računa jer se transfer temelji upravo na preslikavanju rasporeda veza s jednog mozga na drugi. Ali, lako je reći - ugušiti! Da li ste ikad pokušali ugušiti nekoga tko udahne jednom svaki sat i pol? Problem me je mučio do ludila. Nije sve smjelo tek tako propasti. Ako su uspjeli oni drugi, mora postojati način da uspijem i ja .

Ideja koju sam čekao pojavila se kada sam prolazio pored moga bivšeg fakulteta. Bilo je ljeto, faks prazan. I ono bitno, u podrumu se nalazila vakuum-komora predviđena za neke eksperimente i dovoljno velika da Reginac stane u nju. Omamit ću ga u nekoj uličici, dovući ovamo, izmusti zrak i... I zasrati stvar! Unutrašnji zrak razlijepit će ga po komori. Prokletstvo, opet na početku!

Problem me maltretirao toliko da sam se te noći probudio mokar od znoja. Umivajući se našao sam rješenje. Naravno, voda.vakuum-komoru ću ipak iskoristiti, nepropusna je. ako je napunim vodom i ubacim Reginca... Voda u plućima nije velik problem za liječnika koji će obaviti transfer. Ljudski mozak odumire kad je pet minuta bez kisika. Tisuću puta duže, računao sam. Reginac treba biti u komori tri i pol dana. Neka bude četiri.

Reginac je bio u komori. Pljačka koju sam zatim izveo nije mi bila prva, ali je zato bila najbogatija u mojoj karijeri. Za transfer treba mnogo love. Zajedno s tijelom i novac je otputovao u Ženevu, na račun pouzdana liječnika, stručnjaka za transfer. On će čekati da izdržim kaznu. I tijelo će čekati.

Kažnjenički brod guta svjetlosne godine na putu prema Tazurusu. Priča se da je to najgore mjesato u svemiru i da trideset godina tamo i od najjačeg čovjeka naprave živu lešinu. Ja ću izdržati.

Jer što je trideset godina prema tisućama koje su preda mnom?

* * *

Blistava svjetlost Tazurusove zvijezde, tri puta veće od Sunca gledana sa Zemlje, još je neugodnija kada se na nju stupi iz vječito vlažnog polumraka utrobe transportera. Nas, trideset i dvojicu novih robijaša, Poredali su, onako neobrijane, prljave i ukočene, duž jednoličnog i beskrajnog kamenog zida. Transporter je ponovo uzletio ostavljajući nas sane s Tazurusovim suncem koje se bližilo svom zenitu. Nitko ne dolazi po nas, nitko ne pazi na nas.

-Da pobjegnemo? - pita netko daleko u redu.

- Kamo? - s druge strane reda promukli glas odgovara protupitanjem.

Šutnja.

Vrelina nas pali, ostavljeni smo da poludimo, da umremo, da se slomimo. Mozak mi je prepržena kajgana, gotovo osjećam miris zagorjela mesa i užeglu sluz kako mi izbija na uši. Sunce prodire i kroz zatvorene kapke ostavljajući desetine svojih zelenih i plavih blizanaca u suludom plesu na grimiznoj pozadini stisnuta oka.

- To je početak - govori moj susjed. - Doći će dan kada ćemo ih moliti da nas ostave na suncu.

- bio si već ovdje? - pitam, manje zbog znatiželje, više da bih odagnao sunce iz svojih misli.

- Pet godinaa. Prije dvanaest godina. I bio sam dovoljno glup da se ponovo dam uloviti.

Prošlo je pet minuta ili pola sata šutnje prije no što progovaram.

- Zašto stojimo?

Pokušaj sjesti. Dobit ćeš plikove na stražnjici. Osim toga ...škorpioni...Ili nešto što im nalikuje, ali mnogo gore.

Šutnja. Sav znoj me napustio, nemam vlage u tijelu. Pod obrijanim temenom mizak lakše ključa. Kako da odredim protok vremena kad me čak i sjena kukavički napustila? Da brojim otkucaje bila koji mi tutnje u ušima? Koliki mi je normalan puls? Sedamdeset? Sedamdeset i dva? Neka bude toliko... Jedan, dva, tri... Božem koji ono broj dolazi iza tri? Vruće je...

Sunce puže nebom, slike titraju, dočaravaju vodu. Da je to prava voda, ja bih... Ne bih se migao pomaći s mjesta. Čovjek pet mjesta ulijevo pada. Noge su mu se skupile poput krpe na kuhinjskom podu. Složio se u pijesak. Nisam čuo nikakav zvuk. Imam li još uvijek uši, mogu li išta više čuti? Oblak prašine se podigao kad mu je tijelo završilo svoj usporeni pad. Onda se i prašina slegla. Mir i sunce.Ništa se nije promijenilo. Kad svi padnemo, samo će se slika okrenuti za četvrt kruga.

Nešto izlazi iz pijeska. Ne vidim dobro. Malo, tamno, hitro, nakazno...

- Škorpion - susjed desno od mene, onaj s kojim sam davno već razgovarao, ponovo se oglasio. - Neka ga netko zgazi prije no što ujede nesretnika.

Okrećem glavu nalijevo da prenesem poruku. Ide veoma sporo. Glas mi je izobličen, turpija u mome grlu. Govorim tiše od pada čovjeka kojemu se približava škorpion. Moj lijevi susjed pogleda me staklasto, donja čeljust visi mu više no što sam vjerovao da je moguće. Nije me čuo, nije me razumio, svejedno. Nemam snage ponoviti poruku.

- Da li je mrtav? - vječnost je prošla i ja pitam desnog susjeda. - Čovjek što leži?

- Nije - odgovara. - Sanja. Ugriz škorpionadonosi snove. M“re. Tek mnogo ujeda donosi smrt.

- Koliko često škorpioni grizu? - eoni mi razdvajaju riječi.

- Njihov otrov je droga.

Sjena mi se pomalja između nogu. Druga polovica dana kosi žrtve. Šestorica u pijesku i rupa u mojoj glavi. Ne osjećam ništa, ne posto jim više. Hoću li ja biti sedmi?

Netko pada desno.

Ipak osmi.

Tor, gromovnik sjevera, traži osvetu zbog zaborava i demonstrira svoju moć u mojoj glavi. Buđanje je bolno, a tek je prvi dan prošao. Još jedanaest tisuća. Izdržati.

- Bolje?

Moj susjed, onaj desni što je već bio ovdje. Kaže da se zove Mat. On je izdržao. Zna neke trikove koje drugi ne znaju, kako disati, kako spavati na nogama. Tazurus usavršava čovjeka. Kaže da imam sreću što me škorpion nije ugrizao. Trojicu drugih jest. Četvrti se ugušio kad je pao licem u pijesak. Nitko ga nije okrenuo.

- Sada će doći zapovednik logora - kaže Mat. - Prva propovijednovim ovčicama. Prvo pranje mozga ili onoga što nam je od mozga ostalo.

Vrata se otvaraju. Ulaze dvojica gorila s uperenim automatima. Kacige, neprozirne naočale, podstavljena ramena, Široke čizme, napeto mišićje pod crnim uniformama i bezizražajna lica. Nos, u pravilu, slomljen. Usta usječena udarcem dlijeta. Iza njih čovjek u bijelom. Besprijekorno uredna uniforma, gotovo bez nabora. Nigdje mrlje od znoja. Ili je operirao znojnz žlijezde ili uređaji za klimatizaciju u oficirskim prostorijamarade savršeno. Rukavice mu zataknute za pojas. Bijele lakirane čizme do koljena. Jahaće bijele hlače i kratki, crni jahaći bič u desnoj ruci. Njime lupka po dlanu lijeve. Što jaše na ovoj planeti? Pustinjski vjetar, Škorpione? Jednog od onih crnih majmuna? Zatvorenike? Ništa me ne bi ččudilo. Zvjezdica sjaji s njegova ovratnika. Samo jedna, kapetan. Nije dugo u službi, još je mlad. Sigurno računa da je Tazurus dovoljno surov za brza unapređenja.

Pokušavam pročitati ime na lijevoj strani njegovih grudi. A... N... nije n, m je... Amsky! Dobar dan, kapetane Amsky, drago mi je što ću vas morati gledati trideset godina.

Kapetan Amsky ima grivu boje pijeska i tanke crne brkove. Smješka se stisnutih usana i poluzatvorenih očiju. Ima u tom osmjehu nešto što, vjerujem, drže škorpione izvan dohvata njegova jahaća biča. Osmjeh djeteta koje jedva čeka da mama izađe iz sobe pa da rastavi novu igračku. Kapetan Amsky ima mnogo novih igračaka. Iza njega, još dva u crno odjevena komada brijega.

Amsky se smješi malo jače. Donju usnu nije pomakao, samo je gornju malo uzvio. I očekivao sam da su mu zubi njegovani. Govori:

- Nadam se da se dobro osječate. Strašno mi je žao što ste morali čekati, imali smo nekih problema ovdje unutra s nekim lošim momcima. Ali vi ste svi dobri momci, zar ne? S vama nema problema, zar ne? Mislite li da ste kažnjeni stajanjem na suncu? Neee... Jih smo kaznili, one loše momke. Ne vas... vi nećete praviti probleme da vas moramo kazniti? Zar ne da nećete?

Smiješak. Glas dobra oca. Ali njegov ton nikoga ne vara. Sviosjećaju opasnost, boje se tog čovjeka. Gorila u crnom može ti samo slomiti kosti. Kapetan Amsky nastavlja, polako šetajući prostorijom.

- Ako bude nekih problema, sve ćete meni reći, zar ne?

Zaustavlja se kod pojedinih zatvorenika i gleda ih smiješeći se. Dolazi do mene, podiže bič i lagano me tapše po obrazu. Osmijeh mu se gotovo neprimjetno opušta, a glas postaje znatno hladniji:

- Meni uvijek svi sve kažu, je li tako, Walkeru?

Zna. Naravno da zna. dobio je moj dosijei, sigurno, vrlo precizne upute o tome što ih zanima. Završava obilazak govoreći neprekidno. Ne slušam ga. Mat mi se obraća:

- Molim? - kažem.

- Gotov si! - kaže. - Kapetan se namjerio na tebe. Da čujem, zašto si ovdje? Možda tai mogu pomoći.

Govorim mu. Ne potpunu istinu, Nikome ne vjerujem toliko.

- Gadno - Mat grize svoju donju usnicu. - trideset godina, ha? Zašto tako oštro za izvanzemaljca, ha? Ja ubijam čovjeka, evo, drugi put, pa? Ništa, pet godina. A za reginsko kopile trideset. Nije mi logično...

Razmišlja.

- Ništa mi ne pada na pamet - spusti mi ruku na rame. - Ja ću malo procunjati naokolo da vidim što se može saznati, a ti se drži.

Lako je to reći. I ja to stalno govorim.

Izdržati.

* * *

Kamen u mojim rukama teži najmanje pola tone. Teturam ka kolicima. Sunce je prokleti sadist. Dani u kamenolomu smrtonosno su jednolični, ponovljeni uzorci pakla. Kamen pada u kolica. Naslanjam se na njih, ne mogu više tegliti, trebe predahnuti.

Kamenolom, kako glupa ideja. Odlomljeni kamen nikome ne služi. Transport do prve planete bio bi užasno skup. Astronomske svote se ne plaćaju za malo stlačena vapnenca kojeg ima svaka planeta. Mat mi je ispričao (svakodnevno donosi na desetke priča, gdje li ih samo nalaz i?) kako je čuo da neki bogataši kupuju to kamenje, ali samo ono na kojem ima krvi kao dokaza da je netko stradao baš pod tim kamenom. Cijena koju su spremni platiti da bi imali takav kamen u zidu svoje vikendice doseže cijenu inkarnacije. Jučer je Filip poginuo pod lavinom. Najmanje dvadeset kamenova napilo se njegove krvi. Najmanje dvadeser puta Filip je mogao živjeti za novac koji će kapetan Amsky dobiti za njegovu krv.

Lavine uopće nije teško izazvati. gurnuć jedan kamen, on druge... Ako želiš nekoga ubiti, treba samo dobro ocijeniti smjer. Kladio bih se da je devedeset posto, najmanje devedeset posto lavina pod kojima je netko poginuo, izazvano namjerno. Osobne razmirice, rivalstva, svađe... Sve se efikasno i čisto rješava na način, a krivica se ne može dokazati. Ne bih se čudio da i kapetan Amsky gurne pokoji kamičak kako bi popunio blagajnu. "Ne zamjeri se nikome tko na padini radi iznad tebe", jedno je od prvih pravila koje čovjek nauči na Tazurusu.

- Što je, Walkeru, odmaramo se? - kapetan Amsky mi prilazi. - Sigurno je ovaj rad pretežak za tebe. Dođi, odmorit ćemo se malo u hladu!

Dva majmuna u crnom me hvataju za ramena i vode prema zgradama. Po šutnji robijaša kraj kojih sam prolazio shvatio sam da i oni vrlo dobro znaju kakav me to odmor očekuje.

- Izdržati! - rekoh u sebi.

Prosto rija u koju su me uveli bila je osrednje veličine, prilično prazna, obasjana zelenom svjetlošću nepoznata izvora i izolirana tako da zvukovi ne bi prodirali izvan nje. Kapetan Amsky uhvati moj pogled i mahne rukom prema zidovima.

- S druge strane su spavaonice naših momaka. Oni naporno rade i ne mogu dopustiti da im krikovi ometaju san. Zar ne da ne mogu? Sjedite, Walkeru!

Oštra bol sruši me na pod. Jedan od orangutana opalio me po nogama bambusovim štapom. Bambus? To sigurno ne raste, mora da je specijalno dopremljen sa Zemlje. Kad je gledao stare ratne filmove, Amsky se sigurno uživljavao u uloge Japanaca.

- Niste me razumjeli, Walkeru - loše skriven užitak u kapetanovu glasu. - Rekao sam da sjednete, a ne da se zgrčite na podu. Vi mi se namjerno opirete, Walkeru.Morat ćete naučiti slušati , Walkeru...

Walkeru, Walkeru, Walkeru... Tretman je počeo, svaka njegova riječ propraćena je udarcem bambusa. Momci u crnom zdušno obavljaju svoj posao. Možda im je ovo jedina prilika da se rekreiraju. Udarci pogađaju glavu, laktove, koljena, bubrege, rebra... čitavo tijelo mi je velika krvava modrica, a ja sam bol. Tretman staje.

- Jeste li ikada sami pripremali odrezak, Walkeru? Niste? Šteta. Znali biste koliko je sočniji kada ga se dobro istuče. Osobito kada to učinite vlastitim rukama. Možete ići, Walkeru. Uživao sam u razgovoru s vama.

Iznose me, Vidim noge kako odskakuju po kamenim stepenicama iza mene. Znam da su moje, ali ih ne osjećam, ne razlikujem njihov bol od ostalih bolova. Kapetan Amsky sjedi na zelenom stolu i lupka bičem po dlanu lijeve ruke.

* * *

Mat trlja moje rame, a bol me probada.

- Ustani - Kažnjavaju svakoga tko nije na svečanosti.

- Svečanosti? - ne shvaćam ga. - Kakvoj svečanosti?

- Jedan od crnih odlazi. Oproštajna svečanost.

Teturam. Mat me pridržava. gotovo me nosi po stepenicama. Vani u bezbrojnim redovima stoje robijaši. Nalazimo mjesta i stojimo i mi. Stajanje na suncu više mi nije problem kao onda kad sam došao. Kada je to bilo? Šest mjeseci, godinu dana? Vrijeme ne postoji, život je ciklus rada u kamenolomu, bambusa u zelenoj sobi i mučnih osvješćiva nja u spavaonici. Amsky samo udara, nikad ne pita. Još ni jedno pitanje nije postavio, a da nije bilo retoričko. Volio bih da pita, ali on samo kaže:

- Nikuda nam se ne žuri, je li tako, Walkeru? Mi imamo vremena.

Vremena. Trideset godina vremena. Volio bih da pita. Nasmijao bih mu se u lice, pljunuo njegovu bijelu uniformu bez mrlja od znoja. Mora da je ipak operirao žlijezde. Ništa ne pita. Udara, čeka da puknem, da sam priznam.

Izdržati.

Redovi zatvorenika tvore tri strane četverokuta. Četvrta, otvorena prema zgradi, ostavljena je za prolaz. Dolazi kapetan. Jedan crni mazgov mu je zdesna i smiješi se. Počasna pratnja. Crnih ima svuda naokolo. Amsky i nasmijani dolaze u sredinu četverokuta. Amsky govori:

- Danas smo se okupili da dostojno okupimo odlazak čovjeka koji je dao trideset i pet godina u službi Zemlje, a koji bi rado dao i svoj život...

Nastavlja govoriti. Završava, okreće se nasmješenom. Nasmiješeni pokušava održati službani ton i ravnu crtu usta, ali mu donja usna podrhtava.

- Kapetane - progovori, ali zastane. Proguta slinu pa nastavi. - Kapetane, primite moje oružje kojim sam vjerno služio Zemlji i dajte ga onome koji će... koji će to nastaviti mjesto... mjesto mana...

Naglo stisnu usta, brada mu se trese, oči mu crvene. Kapetan Amsky se široko smiješi.

- Zadrži svoje oružje, Volkoffe. Odobreno je tvojoj molbi da stupiš u oružane snage Zemlje, u specijalne jedinice zemaljske policije.

Volkoff briznu u plač, pokriva lice rukama. Ne miže se više suzprezati. Ja sam iznenađen, zapanjen. Nije bio potreban Mojsijev štap da stijena rodi izvor.- Hvala... hvala... - muca volkoff. Amsky mu stavlja ruku na rame, tješeći ga očinski.

Vojnici burni plješću, topću nogama, uzvikuju. Osjećam hladnu cijev na leđima. Svi znamo što treba činiti. Iscrpljene ruke podižu, šuplje odzvanjaju dlanovi. Promukla vika, galama se pojačava. Urlam iz sveg glasa, dajem oduška svemu što se nakupilo u meni. Plješćem i psujem Amskog. Svi urlaju, viču, topću.

Tamnica je urlik.

* * *

- Znaš li što je akupunktura, Walkeru? - iznenada pita Amsky, prekidajući seansu bambusa.

Ne odgovaram. Brzo se nauči da je najbolje šutjeti.

- Akupunktura je liječenje ubodima igle - kaže Amsky. - Tako se liječe bolesti tijela, ali ja tako liječim i tvrdoglavost. Znaš, Walkeru, postoje centri bola u čovjeku...

Dvojica majmuna me drže, a Amsky mi dolazi iza leđa držeći dugu i oštru iglu. Ubod.

Koncentrični krugovi bola razdiru mi tijelo. Mozak se raspada u komadiće. Vrištim, a ne čujem svoj glas. Preko isplažena jezika padaju komadići lubanje i kotrljaju se podom, miješajući se s uvijajućim crijevima. Krv šiklja iz mojih ušiju. Oči se sumanuto okreću u dupljama prije no što ispadnu i prsnu na kamenim pločama. Ruke mi otpadaju i gledam ih kako se izvijaju na podu nalik dabalim, demonskim gusenicama. Mrak pruža masne, crne ruke k meni, hvata me za vrat i upire palce u moju čeljust kod mjesta gde su nekada bile uši. Koža se isteže, puca, i moja glava leti kao čep iz šampanjske boce.

Budi me ugodna mrzlina kamena poda. Amsky čuči isprad mene i pokazuje mi iglu. Govori:

- Kada si došao ovamo, Walkeru, mrzio si sunce. Tada si sreo bambus. Zavolio si sunce, a zamrzao njega. Vidiš li iglu, Walkeru? Zavoljet ćeš i bambus, Walkeru, molit ćeš me za njega. A zavoljet ćeš i iglu jednog dana, Walkeru. Možeš ići, Walkeru. Očekuj iglu uskoro, jedne noći...

Sanjam. Koraci na hodniku dolaze po mene. Prevrćem se, budim u lokvi znoja. Koraci zaista odzvanjaju hodnikom. Vrata se otvaraju, koraci prilaze mom krevetu. Ne dišem. Tresu me i govore:

- Spavaj mirno, Walkeru. Nije ova noć.

Svake noći tako, dok se ne uspavam, dok ne poverujem da je lažna uzbuna jedino što postoji, a onda me odvode da okusim iglu, da nesta jem u bolu. I vraćaju me da opet očekujem korake i lažne uzbune i prave uzbune i lažne i prave i lažne i prave... O, da svaki dan doživim iglu manje bih patio nego što patim sada.

* * *

Koliko li je vremena proteklo? Mat urezuje crtice iznad svoga kreveta. Brojao sam ih tisuću, tisuću dvjesto. tisuću petsto... Četiri godine, zamalo četiri i pol. A još šest puta toliko predamnom.

Izdržati.

Mat prilazi.

- Vidio sam te kako brojiš crtice. Nisam zaboravio što sam ti obećao - kaže. - Ali, vrlo se malo može saznati. Sve u vezi s Regincima stroga je tajna. Sigurno je samo to da si ti jedini koji je ovde zbog Reginaca.

- -Nemoguće! - protivim mu se. - Unovinama je često...

- Rekao si mi. Nema ni jednog, kažem ti. Sasvim sigurno. Niti jedan nije nikada dopremljen na Tazurus.

- Negdje drugde? - pitam. Mat odmahuje glavom. Naravno nema goreg mjesta od Tazurusa. Kako onda? Šutimo.

- Razmišljao sam - kaže Mat, prošlo je neko vrijeme. - Što ako ih vlada ubija? Za sebe.

- Nemoguće! - bunim se pa zastajem. Zašto bi bilo nemoguće? Tko je na Zemlji sigurniji od zakona do zakon sam? Večni život je privlačan svakome. I u vladi su samo ljudi.

Mat mi po licu vidi da sam shvatio.

- To bi ond razjasnilo sve - govori. - Vlada je za sebe uzela monopol nad Regincima, a ti si ga prekršio. Ne mogu imati vječne kriminalce na Zemlji. Besmrtnost mogu samo sebi odanima.

- Nešto se ipak ne slaže - kažem. - Regina 7 nije glupa. Poduzela bi nepto da sazna gde joj nestaju ljudi. Otkrila bi da vlada stoji iza toga i zaratila se s nama.

- A akoje Zemlja za reginu što i Tazurus za Zemlju?

Zemlja - kaznena planeta! Otok prognanih! Zar zato Regina ne reagira? Prepustila je Zemlji ulogu egzekutora nepoželjnih. Peremo njihovo prljavo rublje.

Kimam glavom. Vrlo lako moguće.Sve se uklapa. Krvnici su za svoj posao plaćeni tijelima, a Regina je čista. Ja sam pokvario tu harmoniju, i zato žele dobiti tijelo iz Ženeve.

- Ima još nešto - kaže Mat - Amsky je nabavio drogu istine od nekog krijumčara. Znaš li na kome će je upotrujebiti?

Suvišno pitanje. U usporedbi sa mnom svi su ostali ovdje na letovanju.

- Postoji li način da to izbjegnem? - pitam Mata.

- Samo jedan. Ali može biti smrtonosan ako ti je organizam previše iscrpljen.

- Ako mi uzmu tijelo, nemam više razloga živjeti. Koji je to način?

- Škorpioni. Njihov otrov poništava drogu istine. Ali... Kod prvog ujeda izaziva strašne halucinacije kao i želju za novim ubodima. Mnogi su postali ovisnici.

Nestrpljivoodmahujem glavom i pitam Mata može li mi nabaviti škorpiona.

- Droga neće biti spremna prije sutrašnjeg jutra. Nabavit ću ti jednog za noćas.

Škorpion grebe metalne stijenke Matove porcije.

- Razmisli još jednom. Kažu da su neki doživeli viđenje vlastite smrti kada ih je ujeo. Ne može to svačiji razum izdržati.

Stišćem zube i kimnem glavom prema svojoj lijevoj ispruženoj ruci. Mat oklijeva, a zatim izvrne posudu na moju podlakticu. Škorpion se koprca i zariva bodlju u žilu.

Crna svjetlost i blistava belina tame. Prostora nema dok vrijeme nikad nije ni postojalo. Udišem mrak i svjetlost, a nosnice mi grčevito grabe za zrakom koga nema, nije ga bilo, neće ga biti. Oči mi se okreću unutra. Vidim mozak, neurone i sinapse koje odumiru jedna za drugom ostavljajući prazninu u mojoj lubanji. Ima ih milijarde i, premda neprestance kolapsiraju, njihova smrt je dugotrajna. Moja smrt je dugotrajna. Svjestan sam svake sekunde svoga preostalog vremena. Veza pucaju, otkidaju se k ništavilu ne ostavljajući ni najmanju slutnju spasa.

Svaka smrt je užasna.

Moja je najužasnija.

* * *

- Jesam li uspio? - Pitam Matovo bradato lice nagnuto nadamnom.

Mat kima glavom.

- Amsky je izvan sebe. Mislim da mu je droga istine bila poslednja prilika da te slomi. I znaš što...

Ne slušam ga više. Spavam.

Budim se u vrućici. Ruke mi se nekontrolisano trzaju. Što mi je? Gledam podlakticu. Ujed je crn. Trovanje? Što je ono Mat rekao? Ujed škorpiona izaziva ovisnost. Treba mi škorpion! Ne mogu izdržati! Mat mora imati jednog!

Tresem ga, budim ga! Mat! Vičem. MAT! Tražim škorpiona.

- Ne - kaže Mat. - Nema ti spasa ako to učiniš.

Ne tiče me se. Urlam. Mat mi stišće mišice.Otimam se. Udaram ga u cjevanicu. Pušta me. Udaram ga šakom u bradu, lice. Uzvraća, lavina me drobi. U padu prevrćem krevet, lomim mu jednu nogu. Uzimam je kao oružje. Mat me hvata za zapešće i energiju mog udarca usmjerava protiv mene. Padam na nečiji krevet. Bijesan sam. Očajan. Ponovo jurišam na Mata. Grčevi me potresaju, zastajem. Mrlja tinte širi se pred mojim očima. Padam.

Mat opet iznad mene.

- Dobro je - kaže. - Kriza je prošla. Izvući ćeš se.

Mat je moj prijatelj.

* * *

Svake godime na tazurusu dolazi doba izuzetnog mrtvila kada je zrak gust poput sirupa i nimalo hladniji od užarena pijeska pod njim. Takvo vrijeme pogubno utječe na raspoloženje ljudi. Svaki čovjek je napeta struna, razgovora je malo, a razdraženosti i svađa mnogo. Lavine su češće no u ljepše dane.

Pete godine mog tamnovanja na Tazurusu mrtva sezona traje veoma dugo. Već četvrti mjesec, ako se ne varam. Ljudi su zapaljiviji od bureta baruta i potreban je samo neznatan poticaj da pobuna počne.

Dok se čaša prelijeva, istovarujem kolica pa ne znam kako sve počinje. Čujem urlik, trčim i vidim crnog stražara na koljenima i robijaša kako zamahuje lopatom. Stražar podiže palicu iznad glave i čvrsto je steže obema rukama kaneći zaustaviti udarac. Lopata lomi palicu, siječe kacigu, kožu i kost, zariva se u mozak.Gejzir krvi pišti uz obje strane sječiva i suhi pijesak pretvara u prljavocrveno blato.

Kao kad kamen, udarajući kamenje, stvara lavinu, tako je i okrvavljeni robijaš nad stražarom raspolovljene glave znak za opći kaos. Još u prvim trenucima nevjerice padaju najbliži stražari. Prodoran vrisak alarma i topot bezbrojnih crnih čizama. Stražari pucaju bez reda. Prvi redovi robijaša padaju, ali kažnjenika je deset na jednog. Devet ih pada, jedan doseže cilj. Mršavi, koščati prsti zatvorenika s mukom lome debele vratove. Neki od robijaša dokopali su se oružja, većina još vitla oruđem. Dovučen je minobacač. robijaši se zaklanjaju i uzvraćaju vatru. eksplozije. Komadi stijena lete zrakom. eksplozije. Komadi tijela lete zrakom. Tanad. Krv. Urlik. Smrt.

Kapetan Amsky promatra scenu iza blindiranog prozora, škrguće zubima i bičem udara po staklu.

Nisam oduvijek bio kukavica. Kukavica se ne bi odvažio na pothvat koji me je doveo na Tazurus. Ali, ova prokleta planeta mijenja čovjeka. Preživjeti je glavni kanon. Ti si važan, tvoja koža... Leševi drugih su nužnost, tvoj leš kraj je svijeta. Pobuna je nekorisna. Robijašu je čitav svemir Ćelija. Bježim. Što dalje od borbe. U zgradu. Ispod kreveta. Neka svi umru. Ja moram živjeti. Još dvadeset i pet godina. I još pedeset tisuća potom.

Hici zamiru. Bezrazložno je pitati za pobjednika. Još danima kopat ćemo leševe zajedno s kamenjem. Mnogo lijepog crvenog kamenja za vikendice na planetama dubokih zelenih mora i čudnog voća božanskog okusa. Tamo su svi zdravi, lijepi i sretni. Tamo ne dopire zadah smrti, jedine pobjednice svega.

Pred mojim očima bijele čizme. Netko prevrće krevet, poteže me za ruke, uspravlja.

- Tko je vođa pobune? - pita Amsky.Njegovo lice je sasvim blizu mojemu. Prska me slinom dok govori. Znojim se, bojim se.

- Ne znam - odgovaram. Amsky vadi iglu. Dvojica u crnom čvrsto me stežu. Ritam se. Punom snagom pogađam Amskog u prepone. Grči se na podu. Gorile me udaraju. Nos mi je slomljen, ljepljiv sam od krvi.

Zavezan sam u stolici. Amsky zabada prvu iglu.

- Tko je vođa pobune? - pita.

Bol je spoznaja. Amsky pita jedno, ali želi saznati nešto sasvim drugo.tko zna Reginca? Tko ti je dao škorpiona? Tko te je izvukao iz krize? Tko ti je prijatelj? To su njegova pitanja. Napokon postavlja pitanja. Lomi li se on to? Lomim li se ja to?

- tko je vođa pobune? - druga igla. Slab sam, sve slabiji. previše slab.

- Mat! - vičem. - Mat! Mat! Mat!

- Tko?

- Mat! Mat! Mat!

- Ne čujem dobro?

- MAT! MAT! MAT!

Prvi kanon Tazurusa. Nema pijetla i nema poljupca. Ni štakora u žičanom kavezu. Igla. Nemam više prijatelja.

Gubitak svijesti donosi olakšanje.

Teturam sunčanom stazom kamenoloma. Zrak se lagano giba, mrtvo doba je prošlo. Grupa robijaša užurbano otklanja gomilu kamenja. Izvlače tijelo neobična položaja. niti jedna kost nije čitava. Truplo na nosilima promiče pored mene, kroz mene. Mene nema. Postoji samo Mat i njegova krv na mojim rukama. Trljam dlanove o hlače, ostali misle da brišem znoj.

Idućeg mjeseca Mat bi bio pušten kući.

* * *

Stopljeni u jednoličnosti dani ne prolaze i vrijeme stoji. Gledam lica i ne prepoznajem ih. I poslednji od momaka koji su bili ovdje kada sam došao pušten je odavno, više od tri mrtve sezone unazad. Ni kapetana Amskog nisam vidio već mjesecima. Posljednje ispitivanje jaš je dublje potonulo u virove vremena. Dvije godine?... Da, najmanje dvije godine nisam bio u zelenoj sobi. Koliko sam ovdje? Pitao sam jednog stražara koja je godina. Rekao mi je, ali mi nije pomeglo. Nisam se mogao sjetiti kada sam došao. Koja je to godina bila? Ničega se višše ne sjećam. Pamtim samo broj sefa u Švicarskoj i živim za vječnost.

Stražareva ruka na mom ramenu. Zelena soba? Ne, prolazimo pored nje. Stepenice za koje nisam znao da postoje. Bijela vrata. Stražar ih otvarai pokazuje mi da uđem. On ostaje praed vratima i zatvara ih zamnom.

Za stolom sjedi Amsky. Gledam ga i ne vjerujem. Slika u mom duhu je slika arogantnog i samouvjerenog sadista koji lupka jahaćim bičem o dlan lijeve ruke. Čovjek za stolom je olupina. Kosa masna, prljava, sijeda. Bore po čelu, bore po licu. Obrazi duboko upali, brkovi rijetki i neuredni. Brada mu se trese, a podbradak odgovara tužnim lepršanjem. Potpuno crvene oči potonule su mu u duplje. Pogled uperen u drhtave ruke svijene oko čaše. Plava tekućina. Sok s Tremavana, opa! Boca na stolu, poluprazna, krhotine druge uza zid. Kad me pogleda, sigurno vidi ružičaste škorpione u mojoj kosi i ušima.

Podiže pogled i vidi me. Sagiba glavu na grudi i širokim, pijanim zamahom ruke pokazuje mi stolicu s druge strane stola. Sjedam. Fiksira me, pokušava, ali neprekidno trepće. Govori.

- Walkeru... - pauza. - Walkeru...

Ponovo obara pogled. Drhtave ruke podižu čašu do usana boje tekućine koja klizi preko njih. Prazni čašu gutljajem. Grimasa na njegovu licu dok gutljaj silazi niz grkljan. Oči mu opet traže moj pogled. Drhtav prst pokazuje u mene.

- Mrzim te Walkeru!

Šutim.

- Kada si došao, Walkeru... Obećali su mi... Rekli su mi... Ako im nabavim broj... Premještaj s Tazurusa, a kada ostarim... Tijelo... Mrzim te, Walkeru...

Glava mu je na prsima, a čitavo tijelo mu se trese. Jeca? Štuca?

- Sve si mi uzeo, Walkeru... Moj život... Bio sam dijete, išao u škole... Uvijek najbolji... Rekli su, nekoliko godina na Tazurusu, izvrsno za unapređenje...Zašto si došao, Walkeru?... Dok nisi došao, sve je išlo dobro... A onda... Nisam uspio...

Pije.

- Mrzim te, Walkeru, mrzim... Zašto nisi rekao?... Zašto si izdržao?... Zašto se nisi slomio?!

Gleda me kao da očekuje odgovor. Šutim. Gotovo smo vršnjaci, on je starac, ja tek čekam život. Ne bi shvatio. On je mrtav, ja sam živ. To mu ne mogu protumačiti, ne tako pijanom.

- Penzioniraju me, Walkeru... Moja služba je prošla... Moje oružje će dobiti drugi, neću ga zadržati... Ne kao Volkoff... Ja sam propao... Ti si odgovoran, Walkeru... Ti si me upropastio... Moj život je ništa... Nikad nisam živio, nikad se nisam zabavljao... Nikad nisam imao ženu, Walkeru! Mrzim te, Walkeru! Mrzim te! Dvadeset pet godina te mrzim!

Ustaje izgovarajući zadnje reči i trese rukama po zraku. I smiješno je i žalosno gledati ga kako baca neko imaginarno prokletstvo na mene. Lomi se, složi se na stol s glavom u rukama i proplače. Alkohol mu izlazi na sve pore. Mislim i da se upišao.

Ustajem, nisam došao ovamo oplakivati slomljena protivnika. Možda bih ga i mogao žaliti kad mi koža ne bi pamtila sunce,kosti bambus, a čitavo tijelo užasne igle. Izlazim, stražar me zadržava. Saznao sam vrijeme. Dvadeset pet godina, još pet.

Zrno u moru pijeska.

* * *

Kako je maleno Sunce Zemlje, kako su hladne njezine vreline, kako su neobični njezini pejzaži i kako je čudno biti slobodan!

Zemlja se promijenila. Vjerujem da ljudi koji su život proživjeli na njoj ne primećuju to toliko kao netko tko je trideset godina izbivao. Prvo što zapažam su ljudi. Zemlja više no ikada vrvi ljudima. Sedam milijardi na odlasku, petnaest, uprkos svim kolonizacijama, na povratku. Čovjek se penje po čovjeku. Zgrade razaraju visine. Trećina čovječanstva živi pod zemljom i nebo vidi samo o praznicima.

Tehnički napredak postoji, detalji su usavršavani, nove stvari pronađene, ali su ljudi sve zagušili. Broj moćnih ostao je isti, množili su se samo sivi, siromašni, svakidašnji, smrtni.

Policajac mi pruža vreću sa stvarima koje su mi oduzeli kod hapšenja. Nekoliko novčanica (kakve li su sada cijene?), iskrzanih i pljesnjivih. Maramica izjedena moljcima. Zastarjela osobna karta (morao bih izvaditi novu, ali pričekat ću novi izgled). Pasoš, također zastario Požutjela slika neke djevojke, starice sada, kojoj ne pamtim ime. YŠtedna i čekovna knjižica, kreditna kartica (bogat sam, moja solidna ušteđevina skupljala je kamate sve ovo vrijeme). Zarđali ključevi stana koji više nije moj. Poništena autobusna karta. Penkala u kojoj je uložak suh već dasatljećima. I ono najvažnije: sjajni, ali, posrebreni ključ koji, zajedno s brojem u mojoj memoriji, otvara vrata vječnosti,

Bacam nepotrebno i biram hotel. Telefonski poziv za rezervaciju karte do Ženeve i Cejlona. Večera. Što li je sada mondeno na Zemlji? Vjerujem da milijarde nikaad nisu čule za meso. Večerat ću u sobi. Šampanjac obavezan. Kavijar nikada nisam volio, bolje ostrige. Nešto slatko Sve prvorazredno, cijena nije bitna.

Gotovo sam zaboravio okus dobre hrane. S trećom čašom šampanjca u ruci razmičem zastore i gledam ulicu sa drugog kata. Deset ljudi po kvadratnom metru pločnika. Sve u pokretu. Kladim se da kiša ne dospijeva do asfalta. Samo jedan čovjek na trenutak stoji mirno i gleda u moj prozor. Samo trenutak, ali dovoljan da zapazim masnu, sijedu kosu i lice u borama.

Kapetan Amsky? Što on radi ovdje? Tražim ga pogledom da se uvjerim. Sijedih glava svuda. Prevario sam se, sigurno sam se prevario! Uostalom, zašto se brinuti zbog njega? Sutra sam u Švicarskoj, prekosutra na Cejlonu. Kapetane Amsky, ne postojiš, pripadaš prošlosti! Izlazi iz mojih misli!

* * *

Cejlon je idealno mesto za ponovno učenje hodanja. Jedno je od nekoliko područja na Zemlji gdje ne gledate samo ljude. Stotinjak bogataških posjeda. I luka. Novcem se može dobiti sve. Novcem je kupljena poeracija, dva tjedna oporavka i pažnja divnih bolničarki maslinaste boje kože i bademastih očiju. Indijska krv nerazrijeđena od mitskih vremena.

Moje ruke su takeđer maslinaste i ja ih gledam. Još se nisam privikao na njihovu boju, njihovu glatkoću, njihovu mladost.

- Vidim da se izvrsno oporavljate - doktor Zalad, liječnik koji me operirao, prilazi nasmijan s rukama u džepovima bijele, sterilne kute.

Odgovaram mu kurtoaznim frazama, smiješim se. Smiješi se i on, ta plaćen je za to. Maslinasti ten mu blješti, ali ne od indijske krvi.I on je u tijelu Reginca.

Odlazim prekosutra. Moje nove isprave su spremne, na brodu je prazno mjesto, nešto novca je još ostalo. Novi život preda mnom. Zalad još nešto govori, govorim i ja. Nevažne stvari, moje misli nisu ovdje.

* * *

Kalkuta. Miris bijede, raskuhane riže, dronjaka i smrti na jednoj strani i blistavilo neonskih reklama, nebeska hrana, luksuz za odabranu manjinu na drugoj. Kalkuta je danas ono u čemu je Las Vegas još čuvao primat kada sam otišao. Svjetska prijestolnica sreće, mjesto gdje novac mijenja vlasnika i gdje je igra jedino mjerilo vrijednosti života. Terasa samoubojica jedina je prostorija kluba Galaksija koja ne gleda na blistavi centar. Prvotno zamišljena kao romantičan vidikovac na luku, ubrzo je stekla svoju tamnu slavu. Čuvara terase odavno se više ne postavlja. Kome su potrebni oni bez novca? Trideset katova niže bijedniji dio Kalkute čeka nove samoubojice dok im želudac vapi za hranom.

Iz kluba Galaksija izlazim relativno praznijih džepova i relativno pijaniji nego kad sam ušao, ali to mi ne kvari raspoloženje. Prvi val radosti zbog novog tijela još nije prošao. igram se sa sudbinom hodajući granicom svjetla i tame iz koje vrebaju gladne oči. Tada...

Tada u sjeni ugledam blijedi lik s gužvom razbarušene sijede kose. Kapetane Amsky, kako možeš biti ovdje?! Ne može, ne smije biti on! Sumnja mi vezuje utrobu. Blijeda sjena zamiče u polumrak. Trčim za njom. Kao utvara bljesne na idućem uglu pa ponovo. Sve dublje nestajem u dijelu Kalkute koji se ne prikazuje u prospektima. Hvata me groznica potjere. Novi ugao pa još jedan, još jedan, još jedan... Tup udarac, bljesak bola i tama.

* * *

Mučan proces buđenja. Ne mogu pokrenuti udova. Nalazim se... Kao da se nalazim u nekoj stiješnjenoj maloj kabini s okruglim prozorom, čvrsto zabravljenim, na jednom od zidova. Gledam kroz prozor i prepoznajem ambijent. Smještena najvjerojatnije, u nekom podrumu, začudo nenaseljenom, nalazi se kemijska čistionica, a ja sam u jednom od njezinih velikih strojeva za pranje rublja.Što ću ja ovdje?

Osjećam da mi nešto vlaži nogavicu. Stroj se puni vodom! Slika mi, kristalno jasna, puca pred očima. Ja sam sada Reginac, moje tijelo je vječno i poželjno. Zašto nikada na to nisam pomislio?

Pijano lice kapetana Amskog na prozoru. Smije se, gestikulira, govori nešto.

- Walkeru - nagađam njegove riječi. - Uzeo si mi život, sada ga ja uzimam tebi, Walkeru. Uzimam ti više od života, Walkeru, uzimam ti besmrtnost!

Iako još nije vrijeme da udahnem, hvata me panika. Molim, preklinjem Amskog da me pusti. Plačem ili su mi obrazi vlažni od vode. Amsky se smije, uživa u svakom trenutku. Zatim se, odjednom, ukoči i pokretom preplašena štakora okrene prema vratima. Nešto je čuo.

Vrata izljeću iz okvira i sive vjetrovke upadaju u sobu. Djelić sekunde da shvate situaciju, a zatim djeluju. Hitac. Amsky gine, njegova krv i prljava sijeda kosa napola oblijepljuju staklo moje komore. Da li je to čudo? Da li sam spašen?

Siva vjetrovka prilazi prozorčiću i gleda unutra. Vidi me, promatra sa zanimanjem. Gledam i ja njega. Lice, koža mu izgleda kao da i on...

Usne mu se pokreću kao da pita:

- Walker?

Kimam glavom. Odakle me poznaje? Odakle zna mene? Da li me prate otkad sam na Zemlji? Pokazuje prstom na sebe, čitam mu sa usana:

- Volkoff.

Ne Volkoff. Ne onaj stražar s Tazurusa! Kako je...? Naravno, Prešao je u specijalne jedinice. Vlada odanost nagrađuje tijelima. Sad vlada ima i moje tijelo. Nema čuda, nema spasa. Da bi to potvrdili, Volkoff i sivonje izlaze. Nekoliko minuta kasnije, Gladni živalj Kalkute pred mojim očima večera Amskog.Da li je moja sreća ili nesreća što ne jedu Regince? Zatim ostajem sam.

I vidim ono što sam davno vidio na Tazurusu. Mat je bio u pravu. Mat je uvijek u pravu. Ujed škorpiona zaista izaziva viziju vlastite smrti.

Crna svjetlost i blistava bjelina tame. Prostora nema, a vrijeme nikada nije ni postojalo. Oči mi se okreću unutra i vidim svoj mozak, odumiranje neurona i sinapsi. Nikad kraja mojoj smrti.

Smrt je užasna.

Od moje nema užasnije.