TAMNI VILAJET 2 - Znak Sagite ZAK ODMETNIK I BELZEBUB LUTKAR, LOPOVSKI MAG Vesna Gorše
Za WEB priredio Predrag Supuroviæ

Trnova kruna silinom šake odbaèena daleko. Odmotavam zveckavim zlatom obrubljen pojas s trbuha, pokrivam njime rane i ožiljke slobodne lubanje; èarolijom smirujem bijesnog Èinovnika èiju sam draganu rasplakao bezrazložnim kletvama, i koristeæi zabunu, trèim u noæ.

Srcoliki putokazi po zelenoj kaldrmi, kroz Vilinski prolaz na Novom Pigalu u kvartu za bogate budale; zanimljive statue u oklopima od voæa i plastike, priljubljene uz staklo, pod nadstrešnicom od neona, omamljene od èekanja i sjeæanja na samotne veèeri i propale prilike, odlutale daleko s prinèevima i dirljivim èoporom djece u nedohvatnoj buduænosti. Plavuša slijepa od maskare popravlja šminku u ruènom ogledalu, brineta od dosade vitla torbicom, rubom oka hvata boje moje bogate odjeæe: "Hej, lijepi!"

Odmahujem i one, opet umirene uz izloge nastavljaju da èekaju.

U kvartu siromašnih, toke od kože i dragog kamenja i svila mog kaftana sjaje pod uliènom rasvjetom; prosjaci, gatare, kurve bez dozvole, dileri, sakati sitni lopovi, agenti za novajlije, slijepi sviraèi, kockari i propali zabavljaèi okružuju me poput zloslutnog oblaka - atmosfera drukèija, zbijena, vonjava. Stežu se oko mene pa krzmaju, prate me na odstojanju kao pipavi gubavci, zuj njihovih ponuda mrmljava molitva. Pohotno proždiru moju odjeæu, kovrèe od zlata koje zveckaju s turbana, male kurve prljaju moje pojase, majke svodilje ubjedljivo šapuæu. Ne branim se rukama, na brzinu zamišljam potop - voda veæ teèe iz debelih oblaka, šišti iz veža i šahtova, prodire iz pukotina - meðu gubavcima panika, trkom bježe da potraže suha skloništa.

Napokon sƒm, usred noæi, u opasnoj èetvrti, u gradu za zabavu. Otkidam zlatne kovrèe, smièem broševe, prstenje, sve Belzebubove skupe poklone; nakit spremam u vreæicu s novcem i skrivam pod najdonjim pojasom. Maèem plitko zarezujem kožu nadlanice, nalazim èip s vjeènim signalom i bacam ga kanalizaciji; kaftan i prsluk ostavljam ploèniku.

U košulji i hlaèama èekam zoru u dragstoru na periferiji. Šankerica je krupna seljaèka djevojka koja sanja o kozmetkirurgiji - kratko, zabavljam se s njom, ona to ne primeæuje. Umoran od bježanja, želim krevet i utoèište, ili drogu i zaborav, ali disciplinirano žvaèem dvopek i ispijam crveni doruèak, da ostanem pribran kad Kompanijine limuzine zakoèe pred ulazom i èeta mišiæavih gardista s blokatorima na ofarbanim glavama i prijateljskim osmjesima na operiranim ženskim licima, zaposjednu lokal da me još jednom vrate Belzebubu, kradljivcu nad kradljivcima.

Ali jutro je sporo, šankerica uporno misli na kæerku ostavljenu kamenjaru, kod majke sirotog Nikole koji sad u Mediku prodaje èini za sramotno nisku naknadu; bolesna od èežnje, iznova izmaštava povratak s Nikolom - scenarij s grljenjem, dugama smijeha i suza od radosti, gozbom i vriskom djeteta, rašèinjen praktiènim mislima o novcu i nevjeri, kupovini odjeæe i ono malo zabave kasno popodne uz memošah i holoigre i partije karata u zajednièkoj sobi hotela za djevojke.

Dok ispijam èetvrti doruèak vireæi u njen um pun prostodušnih fantazija, gledajuæi kako trne ulièna rasvjeta, vlastite žive snimke vraæaju me u svijet šuma po kojima sam ganjao zeèeve, skupljao gljive i trave za Zvrkovu tržnicu, nespokojno odlažuæi korištenje dara, dok nije dozujao, lukavac u helikaru, da me pokupi u zemlju bešumnih vozila i naopako dotjeranih žena, Belzebubu, kralju kradljivaca.

"Poèet æemo s vjevericom", rekao je Juli, moj brat, tutor i jedini prijatelj, na hiljaditom prvom satu domaæe obuke (ni jednog ne dovedosmo do kraja); imao sam devet godina, izuzetno sitnu graðu, kompleks zbog rasturene obitelji i svoje stare sramote, i tretman èudovišta, prezir vršnjaka, i kašnjenje u obuci od tri godine.

"Nema ništa lakše?" pitao sam drven od treme.

"Ništa lakše od vjeverice", rekao je Juli sklapajuæi oèi. I vjeverica je doskakala, s lješnjakom u gubici, gledajuæi nas slatkim i glupim zvjerinjim pogledom.

Nikad to neæu moæi, mislio sam depresivno - maltretiraju me šestogodišnjaci, sad kad se obrukam s vjevericom i oni mlaði imat æe pravo da za mnom dobacuju.

Juli, èiji su brkovi upravo nicali i koji je iduæeg mjeseca otvarao veliki zajednièki Ples Gurmana s Gailom, najslaðom djevojkom susjednog sela, nježno pomiluje vjevericu i zatrepta nad njom i ona zbunjeno ispusti lješnjak.

"Lovci su zli", naceri se, "kažu Žongleri i Pokretaèi. Kažu Putnici, Iscjelitelji, Glasnici i Odgonetaèi. Èak i Sanjaèi, naša braæa, i Krotitelji, naš vlastiti rod. Opaki su Lovci, kažu."

Znao sam što æe sada biti, stisnuo sam zube smrznuvši se u išèekivanju.

"Gledaj", reèe Juli; vjeverica padne kao pokošena.

"Mrtva", rekoh tiho.

"Da. A sad ti."

Osjeæao sam èist užas. "Ne mogu."

"Ne budali", reèe Juli. A onda se smekša i zagrli me oèinski: "Prièao sam ti, nekad su lovili puškama i to je stvarno bilo odvratno, krv, bolne rane, kasapljenje, sporo umiranje. Ali ovo nije ništa, vjeverica uopæe nije bila svjesna što joj se dogodilo, jednost avno je prestala postojati."

Kimnuo sam, gledajuæi u zemlju.

"Moraš se prisiliti", rekao je Juli. "Ako neæeš Kokošarima." Brzo sam odmahnuo. "Hajde onda, kreæi."

Ali ja sam uzdisao i pravio grimase i Juli je, hineæi strpljenje odraslog, odluèio još malo poštivati moje oklijevanje: "Ako hoæeš jesti moraš nauèiti pozivati. Vjeverice i ptice i zeèeve, za koju godinu srne i veprove i ondatre, kao svi majstori."

Uzdahnuo sam još jednom i hrabro kimnuo - nije bilo pomoæi (demoni petogodišnjaci i vještice od odroðenih tetaka i strina i radoznalih susjeda špijunirali su iz zaklonjenih dvorišta). Zatvorio sam oèi i odlutao, malo dalje, u džbunje, pa još dalje, i onda gore, meðu grane, njuškajuæi, brzo napipao jednostavan mali duh zabavljen plodinama; i pozvao. Vjeverica je dotrèala, stala pred mene, žene zapljeskale, razdragano vrisnule: "Bravo, Zak!"

"Hajde sad, ubij je", hrabrio me Juli.

"Da te vidimo!" kreštale su vještice.

Vjeverica je èekala. I ja sam èekao a srce mi je lupalo kao da æe iskoèiti. A onda sam je pustio i ona je poletjela u slobodu, a ja sam udario u plaè i brzo protrèao kraj lica smrknutih nad još jednim mojim neuspjehom, i gore, u kuæu, u sigurno utoèište kreveta gdje sam ostao sve do iduæeg jutra, pitajuæi se što je to sa mnom naopako što me èini nesposobnim i mekim, najgorim od svih šegrta, buduæih lovaca pozivaèa.

Šankerica je drijemala na stolici kraj zrcala iza pulta, sretno sanjajuæi Nikolu i sebe u igri za dvoje i dekor s plamenim pticama i slatkim vremenom koje vjeèno stoji - odjednom, jezivi crni monstrum raskrili rajski džbun, gnjevno zaurla prema njima; djevojka skoèi, trgne se, razbuðena, gledajuæi me zbunjeno, a onda ustane i mrzovoljno gunðajuæi nestane u kuhinji pitajuæi se što ja još ovdje radim nakon èetvrtog crvenog doruèka i punog tanjura nepojedenih dvopeka.

Progonitelji nisu dolazili. Zbog blokatora bilo ih je nemoguæe umom nanjušiti ali osim godinama odgajanog dara imao sam još nešto, nepogrešivu intuiciju, i zbog svega bijah siguran - ovoga puta neæe doæi, izgubili su mi trag; prvi put nakon godina bježanja, nespretnih pokušaja i brzog vraæanja u Zamak, trikova s vremenom, malih sanjaèkih lukavstava, naredbi i prerušavanja, imao sam šansu da stignem u šume, u zeleni geto Lovaca Pozivaèa, kleknem pred one koje sam davno napustio i zamolim ih za pomoæ - napokon uništim demonsko pleme Zamka; sanjao sam o tome kad god bi moji snovi ostali slobodni - u snovima, lica mojih èuvara trzala bi se u agoniji, blokatori radosno prskali na glavama napunjenim košmarom, a moja moæ, osloboðena, postajala bi osvetnièka, krvožedna - monumentalan sistem ušuškan u tri nivoa blindiranog podruma raspadao se, sabotirao, zagonetno otkazivao, frcao iskre i napokon bljuvao na sve strane; Belzebub, ništica, topio se naoèigled, za njim bi ostajala siæušna lokva.

"Još nešto?" rekla je šankerica neprijateljski nakon šest serviranih crvenih doruèaka s tri nadopune od dvopeka, jednom s mekokuhanim jajima i dva deserta s jagodama i vrhnjem i izvanrednom pravom kavom. "Prepustit æu vas smjeni", uzdahnula je umorno. Ali ja sam izvadio svoju karticu, Belzebubov davni dokaz povjerenja, prièekao da naplati i rješio je zatim svoje nazoènosti.

Kupio sam helibus kartu gotovinom, usput odsanjao par uputa službenici nanavikloj na zlatnike i ona zauvijek zaboravi moj lik; imao sam šansu i morao sam je dobro iskoristiti - moj trag ostat æe u Medu.

U helibusu, smjestio sam se iza para gugutavih brucoša, ispred mrkih boraca za jednakost (u aktovkama skrivali su zabranjene letke, u glavama snove o novcu i moæi i šifru za ulaz u èuvenu tajnu Školinu pornoteku). Za suputnike prerušio sam se u prvi lik koji mi je pao napamet - krupno, zgodno tijelo Nikoline supruge, dodavši mu vjerodostojnost, image ozbiljne, marljive, skromne provincijske djevojke koja se razoèarana vraæa iz pogrešno odabranog mjesta za odmor, grada kurvi i restorana preskupih za studentski džep. Zatim sam zabravio izlaze i spokojno potonuo Morfiju, sanjao bezvremene bajke prekidane buðenjem na stanicama, propadanjem kroz oluju, uzdasima borca za jednakost osjetljivog želuca koji je svo vrijeme stenjao na sjedištu iza mojeg.

"Rajska Grickala donijela su željeni profit", rekao je Belzebub (njegovo pravo ime zaboravljeno, ostavljeno negdje u predgraðu Hrane zajedno s anonimnim godinama provedenim po tvornièkim halama i jeftinim krèmama uveèer, i vjeènom tjeskobom jednoliènosti i siromašt va). "Ali mi moramo dalje."

"Dalje", unisono prihvati Upravni Odbor.

(Razvukao sam usta i pokušao kimnuti ali kaciga nije dopuštala da pomjerim glavu.)

"Njušim moguænost velike zarade", reèe Belzebub oèiju stisnutih u crtu. Upravni Odbor oduševljeno zaplješæe. (U mom šljemu punom podrumskih bubnjeva nesnosno je svrbilo.)

"A rješenje je mlad umjetnik iz Hrane. Izuzetno talentiran."

Podizao sam ramena èešuæi vrat, vrteæi se unutra u kacigi.

"Zak, molim te", zacvili Belzebub i okrene se redu glava koje su èekale; raskrili ruke u savršeno krojenom kimonu, u trenu napravi atmosferu kako je samo on znao, i strastveno klikne: Slava Kompaniji! "

"I bit æe nam oprošteno što god èinili", zapjeva Odbor u polutransu.

"Mladiæ je tvornica ideja", reèe Belzebub.

Ljubio sam ga, podanièki, ponizno i s obožavanjem, dao bih život za njega i poslednji atom snage za svaki božanski hir; ali usprkos svemu osjeæao sam da nešto nije kako treba.

"A mi imamo sreæu da znamo kada i gdje æe se pojaviti. Zak, molim te, prestani se vrpoljiti, vidiš da govorim..."

Skamenio sam se istog èasa.

"Dosta nam je Vesele Vode, Damskog Zalogaja i Medenog Sna", klikne Belzebub. "Treba nam nešto novo i žestoko!"

"Meso", prihvati Odbor.

"Kobasice", šapnuo je Belzebub s patosom; zatim se okrenuo k meni (unutra u kacigi tržnica s æupovima zaèina, stošcima brašna i soli, pricama u krletkama, dabrovim krznima i balama šarene tkanina; strahopoštovanje, i želja da ugodim i povrh svega osjeæaj da je nešto krivo): "Mladiæ je tu u Medu. Za sad to ne zna nitko osim nas."

"I bit æe nam oprošteno što god èinili" blejao je Odbor.

"Zak æe obaviti što treba", reèe Belzebub spuštajuæi ruku na moje rame. Zatim me brzo otpusti i pohotno se obruši na novu toèku koja je obeæavala još više.

Striptiz klub u kvartu za siromahe, zabavište terenskih radnika, propalih Sanjaèa i Odgonetaèa, studenata na dopustu i boema, bijaše poslednje mjesto koje bih odabrao da sam kojim sluèajem sƒm bio uspješan biolog iz Hrane - ali on je zaista sjedio za stolom u uglu, u društvu pijanaca i Mohoni žena i izgledalo je, dobro se zabavljao.

Krèio sam put kroz gužvu, na galeriju, do osmatraènice (moj šljem zamotan krznom i perjem nije privlaèio pažnju - drugi su nosili cilindre, skafandre s antenama, perjanice, napudrane vlasulje, sombr era s cvrkutavim pticama i jelenje rogove - u Medu bi svatko razuzdao maštu do najslobodnijih svojih snova), boreæi se laktovima i jednostavnim malim trikovima Sanjaèa - imao sam naredbu da otvorim genijalèev um i ništa me u tome nije moglo sprijeèiti - i napokon pronašao savršeno mjesto, i odmah se obrušio dolje, ravno u srce ideja; koliko planova i snova, kompleksa, predrasuda i kompliciranih blokada dok nisam išèaèkao što mi je trebalo - pod debelim jastukom od želja i krivnji, zaboravljen kao nevažan, dragocjen dar kreatora, i dalje, muèno se koncentrirajuæi, do kobasica; napokon radosno zahvatio punu šaku formula savršenih malih remekdjela veæ gotovih nadahnutih naslova - Edenska Pjesma, Papreno Sladilo, Jetrena Simfonija, Vatreni Poljubac, Lovaèko Divlje Srce - presnimio sam sve i, osjeæajuæi silnu radost zbog obavljenog posla i predstojeæe pohvale Belzebubove, energièno ustao i stao se probijati natrag zakrèenom galerijom. Dolje u dnu stepenica gužva gušæa, nemirnija, žestoka tuèa radnika i makroa - ali impulsi u šljemu snažno su me vukli kuæi, Zamku, Belzebubu; neustrašivo sam stupao prema erupciji vriske, izbijenih zubi. I onda se dogodio mrak. A kad sam došao k sebi, moja glava èudnovato gola, peckava od rana, osloboðenih ožilja ka, a moj duh potresen iznenadnim rastrežnjenjem - slijep od muke, nakon dvadeset godina pod šljemom, lakom za slobodom, nespretan i brljav, dadoh se u bezglavi bijeg; èekali su me na helidromu.

Ali pamtio sam naèin, pod vjeènu krunu od impulsa iz Zamka spremio sam banalno rješenje - u gužvu, pod šake; nakon svake zadaæe obavljene za gospodara, trikom dobro spremljenim u podsvijest tražio bih tuèu, išèupao psovku za kakvog krupnog manijaka, uvredu za draganu i zaštitnièki raspoloženog viteza, i spokojno èekao osloboðenje; a zatim bježao. Svaki put stizao bih dalje, služeæi se platinskim žetonom i èarolijom dara, mijenjao hotele, restorane, elektrotricikle, naivno kupovao helikarte. A snagatori ženskih lica nalazili bi me i u paklu, vraæali pod šljem, kontroli Zamka i lopovskom kralju, da uhodim za njega i iznova kradem skupocjene ideje.

"Osoblje HeliMeda zahvaljuje na povjerenju i putnicima želi ugodan boravak u Školi", rekao je automat.

Silaznim tunelom do terminala, usput pažljivo krojeæi novi lik, a zatim u helibus za Hranu, bliže šumama, bliže osloboðenju.

Naramak pruæa, platnena vreæa trava za sutrašnju tržnicu Zvrka Hobiste, bobice za džem njegove žene i torba puna vrganja, lisièarki, smpèaka i blagvi, izvrsnih za juhe crnih dana - moj današnji ulov.

Juli, preziraè, veæ godinu dana papuèar Kokošarki Gaili; bez obitelji, bez imanja, bez strasti za lovom, kilave graðe i sumnjivog dara, Zak, kukavno štene s ružnom starom sramotom, nosi svoj dnevni ulov u zamjenu za veèeru i mjesto za noæ. A u selu uzbuðenje, graja, zujava žuta mrlja precizno slijeæe na ledinu ispred Glavne Kuæe, donose krzna, kože, sušeno i svježe meso, neki gotove prsluke, stole, ovratnike, šubare, štitnike za uši, grijaèe, nakit od veprovih kljova, neki æupove loja i debele odreske spremne za vatru, za bolje raspoloženje trgovca iz grada. Guram se kroz redove nemirnih, pogledom tražim Zvrkovu ženu a vez pruæa raspada se pod stopalima, djeca gaze moje bobice i trave skaèuæi da vide helikar. Dogaða se to samo jednom u mjesecu i ne ljutim se na izgubljeni ulov dana ali sƒm sam, zima je blizu a s njom i vukovi i krov mi je nužan. Ne vidim je, hvata me zebnja; neko drugi - šestoro nas je siroèadi u selu - naæi æe je prije mene, još jednom æu noæiti na goloj zemlji u kuhinji Karla Pomagaèa. Ja, njuškalo, otvaraè, kvarno štene, odluèujem se za još jednu nepristojnost, zatvaram oèi, umom tražim ljubazan um Zvrkovice, ali teško je kroz graju misli, svi uzbuðeno zbrajaju vreæe brašna, kutije èavala, sapun i kavu, posljednji put kritièki procjenjuju krzna i meso za trampu.

Stari Zujalo Lisac zahtjeva od trgovca: "Vreæu soli i vreæu brašna i tri vreæe krumpira. Pogledaj", širi on kožu, "tražim li previše?"

Moj um skreæe trgovèevom (èinim to kad ne treba, drsko kršim tabu i ronim u zabranjen mrak, kradom, lako kao da režem maslac, i sladim se, iz obijesti), slušam: Gospode, kakva budala, šest tisuæa, Bog ih blagoslovio, sirote lude (Ovaj je gori od prethodnog, ali neka, mislim s ranjenim ponosom i pakošæu godinama preziranog, zaslužili su.) Trgovac vadi vreæe iz spremnika, susprežuæi osmijeh. "Hajde, stari, donesi."

"Srnetina", nudi Vuèja Mama teško gurajuæi baèvu s mariniranim mesom. "Za toaletni komplet i pet malih vreæa brašna."

"Da probam", kaže trgovac; kuša, misleæi: Kakav božanski tek. Preslano je", kaže, "dat æu ti èetiri."

Vuèja Mama brzo pristaje misleæi kako je dobar posao napravila jer svima im je ionako dosta srnetine.

Hodalo Sunce sramežljivo istupa s gotovim boama: "Deset kuna za šest vreæe brašna i tri vreæe šeæera i balu one ružièaste tkanine." On nježno planira dar Mirti, nedostiènoj knjižarevoj kæeri.

Ovo je zaista unosno, raduje se trgovac, pohlepa ga mijenja u pravog kockara spremnog na rizik: "Ako mi daš i ovaj kožuh koji imaš na sebi."

"Ovo?" Hodalo je zbunjen; kožuh je tek izašao iz Šafranove krojaènice, to je jedina poštena stvar koju ima. "To su zeèji repovi. Nema nikakvu vrijednost."

Trgovac sliježe ramenima: "Onda biraj, brašno i šeæer, ili tkaninu."

Sunce misli na gladuše svoje obitelji, na cijeli mjesec do ponovne posjete helikara, a onda opet misli na Mirtine bokove, pa sliježe ramenima, skida kožuh i ostaje u samoj rupavoj košulji; željno kreæe prema privlaènoj tkanini i veæ je dotièe ali trgovac spušta šapu: "Ne mogu ti dati cijelu", ceri se. "Možda i drugi vole ružièasto."

"Stani!" vièem. "Stanite!"

I sve glave okreæu se k meni. Dabrovica sumnièavo grize usne, gleda me iskosa; gledaju i drugi.

"Vara vas", kažem manje hrabro.

Dabrovica hoda unatraške, njene ruke kao kletva. "Opet je to napravio!" U oèima joj luda pakost. Gomila se oko nas, zgranuta, razmièe. "Maza", krevelji se. "Zvijeri neæe da poziva, a u ljudski um tako, bez milosti, bez srama."

"Tko je to?" radoznalo pita trgovac.

"Ludo derle", vièe netko da umiri trgovca. "Siroèe bez ikoga."

"Èudovište", vièe Ptièarica. "Bezobraznik."

"Ljenèina, parazit", vrište Grdinovi blizanci.

"Otpadnik!" bijesno urla Vuèja Mama.

"Mladež", rezignirano kaže stari Zujalo Lisac i vrti glavom.

Cijelo selo uzbuðeno mrmlja, spremno je na linè.

"Doði malo" ljubazno kaže trgovac iz grada. (Ovo bi se od svega moglo najviše isplatiti.) "Èitaš misli, je li?" Spušta mi ruku na rame. "Lijep deèko." (Kakvo jadno kilavo derište.) "Nemaš nikoga, zar ne?" (Konaèno da se i meni posreæi.)

Gomila je zbunjena, radoznalo èeka ishod.

"Èitaš misli, je li?" ponavlja trgovac. (Sto tisuæa kod pravog kupca, povlaèim se zauvijek i uzgajam perunike do kraja života. Èekaj, do vraga, pa on i sada zna što mislim.) Mršti se, muèno, kašlje, a ja slatko šutim; gomila je mirna.

"Reci, sine, da li bi volio sa mnom u grad, da vidiš sva ona èudesa?"

"Volio bih", kažem spremno.

U domu sam kupio zelenu odjeæu, brzostrel i strelice s omamljujuæim sredstvom i balon skupog žestokog piæa od Belzebubove licence. Zatim sam sve prebrisao èarolijom, za posljednje zlatnike unajmio elektrotricikl i krenuo starom kraju.

Prvi put stao sam u krèmi uz cestu (onjušio tragove za sobom - nitko me nije slijedio), pojeo obilan seljaèki ruèak i poslije prošet ao, da nakon dvadeset godina opet pogledam gusjenice kako žderu lišæe, šumske mrave i ptièja gnijezda; pozvao sam, mutnim, davnim, drhtavim impulsom, i plava sjenica, zbunjena, poslušno je sletjela na moju ruku. Pozvao sam još jedanput; nakon duge minute obitelj kuniæa opkolila me kao kakvog kralja zvijeri; posramljen iznutra brzo otpus tio društvo - ljepenka, zov mog uma, jednako nepriliènakao prije hiljadu godina kad su me tjerali da ubijam vjeverice da dokažem kako mogu biti lovac.

Drugi put stajem ispred samog sela, da naènem balon s piæem - treba mi hrabrost; a selo me èeka izmijenjeno, plastikom poploèanog glavnog trga, s neonski obojenim kuæama, hiddrantima bešæutno usaðenim u sterilna dvorišta i gljivastim svjetiljkama za noæ - jedino grmlje gloga, neošišano, još slobodno raste uz mrežu staza i puteva, i radoznale vještice vise po plastiènim ogradama mrmljajuæi ispod glasa, kao nekad.

"Elektrotricikl!" vièe za mnom seoska djeèurlija.

Prilazim zanimljivoj žutoj kuæi na mjestu gdje je nekad propadala siromašna koliba karla Pomagaèa.

"Je li ovo kuæa Karla Pomagaèa?"

Stara žena pogledom ispija mi dušu (pripada li ovo obješeno lice, ove mrenaste oèi onoj privlaènoj matroni koja me je nekad tetošila kao svojeg?); "Mi smo odavno promijenili imena."

Ne prepoznaje me, gleda me neljubazno, otrovno, gradsku nakazu. Karlo je mrtav", kaže hladno. "A sinovi su u lovu, zajedno s osta lima."

(U moje doba, mislim, lovili smo po par sati jednom ili dvaput tjedno, ostatak vremena trošeæi na mnoge uzgredne poslove i radosti - nije bilo plastiènog trga, ni neonskih boja ni ureðenih dvorišta, ali bilo je vremena i slobode u izobilju.)

"Traèim Poglavara", kažem.

ŽŽena sliježe ramenima, ravnodušna, okreæe se konopcima s rubljem.

Sklonio sam elektrotricikl od deblo s èekom na rubu sela, srknuo još malo iz balona i polagano krenuo prema Glavnoj Kuæi (djeèurlija mazi mlaznice mog stroja, oduševljeno viri na kontrolnu tablu, nadmeæe se znanjem); bez cvileža pasa, važnih svaða odraslih muškaraca, prepirki mladih žena selo je sablasno gluho - tek nekoliko starica zbijenih uz ograde muèno èuva tradiciju prastarog babinjeg zanata.

Zak iznenada èujem umom. Njušim te.

Ne zbunjujem se, raspršujem dah svoj uokolo.

Ja sam, Vuk titra drukèije od bubnjajuæih naredbi iz Zamka.

Juli? pitam, vrteæi se na šljunku.

Mirta; dalek nježan vjetar.

Zak, tu sam, Sunce.

Juli?

Stoj gdje si dolazimo, kaže Juli izdaleka.

Ali nastavio sam koraèati, smeten iznenadnom ljudskom glazbom, jasnim valom koji odjednom dozvoljeno pluta - što je to moglo promijeniti zakone, uništiti svetinju, ohrabriti vjerno pleme da odluèi tako lako mišlju osvajati tuðe duše kao da su duše kuniæa za ražanj - èak ni ja, naredbodavac, èudoviše iz grada, nisam još slušao ništa do ukradenih misli i sintetskih impulsa iz Zamka.

Na prvoj stubi stepeništa Glavne Kuæe sapleo sam se, spasio nos doèekavši se dlanovima.

Stoj gdje si ponavljao je Juli. Dolazimo.

Tad me pokrila sjena. "Hajde, Zak, ustaj", rekao je Miško pružajuæi mi ruku; zabrljano žensko lice s èekinjavom bradom koja izdajnièki klija, ravnodušno, strpljivo, na obrijanoj glavi blokator kamufliran plastiènim gnijezdima s cvijeæem. "Dosta je ludovanja, idemo kuæi."

Probudio sam se u Zamku, u Belzebubovoj ugodnoj sobi za popodne, ispunjen ljubavlju i kajanjem; kaciga je sjedila na mojoj glavi.

"Zak je opet bio nevaljao", rekao je Belzebub nadnoseæi se nad mene; opuštena koža visjela je u zastorima, nekoliko dugih dlaka cijedilo se s gole lubanje.

"Ne mogu to objasniti", rekao sam oèajno osjeæajuæi kako mi se suze skupljaju u grlu.

"Ah, Zak", uzdahnuo je Belzebub okreæuæi se klaviru. Nesretan si ovdje sa mnom."

"Ne", rekoh brzo; njegova patnja kao hiljadu bodeža. "Divno mi je."

Belzebub traljavo tipka kromatiku (meni zvuèi predivno impresionistièki). "Ali zašto onda bježiš?"

Muèim se. "Ne mogu to objasniti." (Svrbljivi mravci izmeðu mog obrijanog tjenena i mreže elektroda unutra u podstavljenoj kacigi.) "Možda zbog kacige. Ponekad kao da me nešto nagoni da je skinem. Svrbi."

"Ne svrbi", kaže Belzebub i udara oštar akord. "To je samo tvoja uobrazilja."

"Znam", kažem pomirljivo. "Ali ponekad kao da me nešto tjera da je skinem."

"Ne želiš je skinuti. Kaciga je tvoja mila igraèka."

"Da." Zbunjen sam. "Bio sam u selu a nisam vidio Julija."

Belzebub spušta poklopac klavira, sjeda kraj mene da me zagrli. Umiran, naslanjam glavu u nespretnoj kacigi na njegovo rame.

"Iæi æemo zajedno da ga posjetimo", obeæaje. "Jednog dana."

Slavimo deset godina Lalova vjernog službovanja; Belzebub, na èelu stola, Zak, ljubimac, prvi zdesna, nasuprot meni slavljenik, lijevo od njega mladi šegrti naredbodavci s kacigama za uèenje; meni zdesna siva linija upravnog odbora i vlasulje glamuroznih metresa umjesto precvalih supruga sklonjenih na nevidjelo u Medik i iscjeliteljska sela. Na suprotnom èelu nasmiješena Venera, skupa statua s tijarom od prozirnih rubina koja iznutra drži pipke sasvim nalik mojim - jedanaesta kraljica Zamka smiješi se, trepæe, klanja se Zaèetniku Inicijative, dodaje ocat kurvi Sekretara, a onda, iznenada grubo rušeæi protokol, zveckavo odbacuje viljušku, vukuæi dugi kep za sobom tetura sapliæuæi se da promijeni disk s glazbom, i lebdi natrag u trotaktnim elipsama, uz koridor od vlasulja natopljenih ambrom i slatkim mošusom i lica smrknutih od nelagode, dolazi da pomazi Belzebuba (gleda u mene; žurno gutam zalogaj, zalijevam ga razrijeðe nim vinom), grli ga poput nježne anakonde, namiguje mi (u mom šljemu zbunjenost, muènima, mutan osjeæaj da nešto važno pluta negdje duboko u mraku). Belzebub pozva gardistu ženskog lica: "Idi dolje. Napila se."

(U mom šljemu gole djevojke u potoku, tržnica s malim flašama lavande i ružinog ulja gostiju Sanjaèa i ražnjiæima suvog voæa.)

Jedanaesta ljupka robinjica Zamka trlja moje rame (Belzebub me gleda dobroæudno, Upravni Odbor zborno spušta pogled u brljave tanjure), vodi me sagom ispisanim tajnovitim ornamentima, vrti u taktu valcera. Dok mi njuši vrat, šapæe: "Napij se. Uzmi malo zlatnog praha, ili sedative i kaciga æe sama otpasti." Ruke su joj teške, glava joj veæ tromo spava na mom ramenu. Iznenada, glazba staje, nas dvoje kao dirigirane igraèke vraæaju k stolu. Belzebub se isprièava, uzima je ispod ruke da je otprati u spavaonu.

Koristim njegovo odstustvo, brzo praznim svoju èašu (muèno mi je zbog izdaje ali uporno mislim na nejasnu posjetu selu i iznenadno buðenje u Zamku). Lal ustaje da promijeni disk, nitko me ne gleda. Krišom mijenjam praznu èašu za vrhom punu susjeda koji veæ radosno roni u krilo svoje drage. Kradem i Lalovu i trusim je do dna.

U salonu koristim smjenu garde i izvodim nekoliko trikova s konjakom - uzbuðeni zutokljunci, Lal omamljen slavljem i odbornici pozaspali po dekolteima svojih draga slabi su promatraèi.

Ponovno s Belzebubom; trezveno se smiješim šutim, obaram caklav pogled i pazim na pokreta - on naivno dolijeva u moju èašu, tapše me oèinski. Napokon, magla prvog naslutka pijanstva, sloj po sloj ljušte se talozi tuðe volje, kaciga spada, Belzebub više nije vrijedan moje ljubavi, on je zao kradljiv starac u èarobnjaèkoj odjeæi, moj zloduh. A ja rastem, sjeæam se svega, predživota, dobre Zvrkovice i njezinih pita s mesom, trgovca koji me poveo u grad da me proda ženskom licu, svog prvog školskog šljema i tužnolikog mladog naredbodavca koji me uèio prvim tajnama zanata, i audicije kod Belzebuba.

Moj otpor, mito voæem i kolaèima, nestrpljivo mljackanje: "Što mi to dovodiš? Idi dolje, napravi nešto."

Tužno mentorovo lice, preplašen hod unatrške, odjek brzog tutnja niz stepenice. Uèenièka kapa svrbi, boli; a onda ljubav.

Dalje šutim (u krilu pod zarom èuvam blago, ukradenu žensku torbicu), kaciga je skoro prazna ljuštura a moje pijanstvo, sreæom još uvijek tajna. Isprièavam se, oprezno ustajem, olovnim nogama gazim zamišljenu crtu prostrtu po sagu. Za svaki sluèaj do toaleta me prati vjerni Miško. Zaklanjajuæi ga tijelom, u lavabo istresam sadržaj torbice - kozmetiku, holo kristal s dnevnikom i adresarom, Medikovu tabu s izborom neškodljivih stimulansa, i napokon, tri dragocjene kapsule sedativa koje gutam s malo preostale sline. S Miškom za petama, vraæam se Belzebubu,, spreman, hodnik oko mene lagano leluja.

Juli, uvijek snažan poput mladog vepra, sjedio je sad za stolom izgubljen, ranjen, èekajuæi moju utjehu i moje opravdanje a ja sam urlao, svom snagom svojih glasnica, jecao, suzio, molio, psovao, bezumno i nezaustavljivo: "Kad æe doæi?"

"Neæe doæi", rekao je kroz suze. "Zbog tebe."

"Kad æe doæi?" vrištao sam, sistematski razbijajuæi keramièke zdjelice (bilo mi je teško, ali usprkos tome mogao sam prepoznati jedinstvenu priliku). "Kad æe doæi?" jecao sam jednakom intonacijom koja je nervirala.

"Virio si u Ludin um", plakao je Juli. Slegnuo sam ramenima i na raèun tugovanja razbio još jednu zdjelicu.

"Luda i mama bili su ljubavnici", objasnio je Juli. "Ali kome govorim? Kad bi crv kao ti znao što..."

"Znam što je ljubavnik", lagao sam hineæi uvrijedenost.

"Onda znaš i da se to nikog drugog nije ticalo", rekao je Juli. "U ljudski se um ne ulazi. Zato postoji tabu."

"Tabu?", ponovio sam rastreseno, koncentriran na zdjelice.

"Zabrana da ušljivi mali crvi poput tebe ulaze u ljudsku dušu kao da je duša kuniæa i poslije trube okolo najtajnije njene tajne."

"Zato je morala otiæi?"

(Tada sam mislio da je ljubavnik nešto kradom hranjeno i maženo, kao maèe koje sam još uvijek sretno èuvao u kutiji na tavanu; nisam mogao zamisliti što bi druga majka mogla èiniti s Ludom koji je izgledao tako pitomo i bezazleno i posvuda izazivao smijeh.)

"Otišla je zato jer ju je otac otjerao", rekao je Juli. "A Bog zna koliko æe i on izdržati nakon ove dvostruke sramote."

"I on æe otiæi?"

"Netko èija žena spava sa seoskom budalom i èiji sin u ljudske umove provaljuje kao da je gradska nakaza nema ovdje buduænosti. Da sluša smijeh i porugu do kraja života? Bio bi luði od Lude da odluèi ostati."

A onda je bez razloga razbio posljednju preostalu zdjelicu; ništa ga nisam pitao. Otac se iduæe nedjelje popeo u helikar, poletio da se proda gradu i da ga nikad više ne vidimo.

Punih šest godina poštovao sam tabu. A onda niše nije bilo nikog koga bih mogao osramotiti.

Osjeæao sam Julijevu blizinu, njegov um, Gailin, Mirtin, Hodalov, Vukov, Grdinovih blizanaca i još mnogih nepoznatih Lovaca i Gonièa, nadohvat, nejasno osloboðenu misao Krotitelja i Pozivaèa, moæne vojske koja me slijedila do Zamka, da mi pomogne - s Miškom za leðima, oblijepljen pijanom maglom, stao sam kraj Lala i išèupao kacigu s njegove glave: "Brzo, pobrini se za klince."

"Dolje!" vrištao je Belzebub. Zabrinuti gardisti rastrèali se tepisima poput raspomamljenih mrava ratnika. "Nespretnjakoviæi, dolje! Uèinite nešto!"

Žene se razbježaše hodnicima, rastriježnjeni odbornici priskoèiše gospodaru beskorisnim kretanjama, Lal je marljivo skidao školske kacige. Neæaci i Gaila javljali su, hrabreæi me: "Dolazimo. Èuvaj glavnog."

"Do daske!" vrištao je Belzebub stisnut uz šank od mahagonija, opkoljen trijeznim, osloboðenim glavama pokradenim za nekoliko godina. "Do daske", ponavljao je piskavo; ali nitko od nas više nije imao kacige.

Kasnije u selu, malo opijen kruškovom rakijom i vlastitim biæem koje najzad slobodno kuca, usreæen predodžbom novosteèenog bogatstva (u mom duhu još svježa slika uplakanog Belzebuba kako potpisuje dokumente dijeèeæi nam Kompanijine akcije, neoprezno lisleæi na dragulje uzidane dolje u tajnom skrovištu koji æe mu uprkos svega osigurati pristojnu starost; slika radosnog podrumskog rusvaja, konaènog obistinjenja mojih snova, dreke, divljeg batinanja, centrale, oduzimanja i posljednjeg dragulja; slika goleme vatre koja Zanak prži do temelja; slika uklesana u vjeènost gospodara na koljenima u plitkoj bari kraj goruæeg Zamka, slijepog od užasa, pomirenog s povratkom anonimnosti, jefttinim krèmama, jednoliènosti tjeskobe i siromaštva), upitao sam Julija zašto su odluèili prestati poštovati tabu.

"One su poèele", pokazao je Juli prema grupi žena u susjednom dvorištu. "Pomalo, jedna po jedan. Ako se volimo", afektirao je, "izmeðu nas ne može biti tajni. A onda braæa izmeðu sebe, pa majke i oèevi s djecom,i za èas cijelo selo. Morao si dobro paziti što misliš."

"Juli!" viknula je Gaila iz kuæe.

Juli, èudnovato rijetke kose, s vreæicama ispod oèiju i dubokim borama na èelu, umorno je uzdahnuo: "Èekaj da vidim šta hoæe."

"Život je ovdje morao postati prilièno kompliciran."

"Dobra blokada i nitko ne može k tebi bez tvog pristanka", nasmiješi se. "S vremenom, svi smo u tome postali vješti."

"Ovdje je sve masno od tvojih kuniæa", èuli smo Gailu iz kuhinje. "Zar nikad ne možeš završiti posao do kraja?"

"Pozivamo samo u nuždi", rekao je Juli kreæuæi prema kuæi. "Jedino sasvim mladi parovi guguæu umom. Prve godine."

"Juli, ja se ovdje ne mogu pomaknuti!"

A kad su me, heroja, muèenika, širom Oblasti slavnog pobjednika, tri mjeseca kasnije ubjedljivom veæinom izabrali za Poglavara, prihvatio sam; privlaènim mi se èinilo ponekad pozvati na red zbog kakavog sitnog propusta Ptièaricu, Vuèju Mamu ili Grdinove blizance - zaèudo, moji stari muèitelji svi odreda još bijahu živi - pridikovati im, bez okrutnosti. Tek da vide.