Znak Sagite
ČUVAR CRKVE
Nikša Pendl

 

 

"Strašno je biti sam u noći s tolikim stvorenjima tame"

'Obješena Janet'
R. L. Stevenson

Dan se približavao smiraju a cesti nigdje kraja. Prostor, a bilo ga je tako puno u mojim očima bijaše brežuljkast reljef obrastao u čestar i sprženu ljetnju travu; zelenilo je s gašenjem nebeske svjetlosti zastrte oblacima, gubilo svoj ton, pretvarajući se u tamnomrke nijanse i boje opskurnih crteža koje bi, u dužim vremenskim intervalima, zasjekla strijela leta usamljenih jastrebova. Desno od ceste, brežuljak prepun makije spuštao se blago sve do samog puta, gotovo do mojih nogu. Iza njega, znao sam, pruža se uska pruga močvarnog terena u koji zadire more: desetine kilometara puste obale, nenaseljeni prostor prepušten divljini. Mislim da se nisam maloprije prevario, pomislivši da sam jedini čovjek koji ovuda hoda.

Ni mene zasigurno ne bi bilo ovdje da nisam promašio put, a kako uvijek sebi vjerujem, nisam se htio vraćati nazad: uostalom tu i tamo bi se sa ove stare, razrovane asfaltne trake vidjelo more, što je bio znak kako idem starim, napuštenim putem koji je samo sporedan a nikako, pogrešan. Jebi ga! Sve bi bilo u redu da nije nestalo benzina. Indikator rezerve goriva odavno ne radi, i kad je Fordov osmocilindraš zakašljao, zatim naglo usporio tempo, a onda poskočio poput uplašene žabe da bi napokon konačno stao; ispljunuo sam par vlažnih psovki u njegovo stakleno lice, izašao van, tresnuo ga nogom pet-šest puta, a onda razljućen ružio sebe. "Pa ta je lampica pregorjela još prije godinu dana, i što je Ford kriv za moju aljkavost?!"

Rijetko sam bio samokritičan te sam opet bubnjao po njemu.

"Kriv je! Puno troši, kurvin sin!"

II

Otad je prošlo dva-tri sata, Ford je daleko iza ledja i ja se vraćam prema glavnoj cesti u potrazi za ljudima i benzinom, i već pada mrak. Nebo je siva, teška olovna zavjesa kroz čije nabore proviruje oluja. Vjetra još nije bilo i oblaci visiše, kao poderani jedrenjaci sablasne flote: svjetlo je trulilo u njihovim ugaslim očima, u njihovim jarbolima čamila je prikrivena snaga; tek bi se tu i tamo, u toj mutnoj jazbini moglo vidjeti da se ona ipak kreće, polako a ipak brzo, kao i vrijeme dana što je odlazio.

"Izgleda da ću negdje ovdje morati zanoćiti."

Horizont je nagrizala tama, činilo se da ja i ona tečemo jedno prema drugome. U toj opčinjenosti daljinom koja to prestaje biti, gotovo da sam prošao mimo puta koji se utapao u ovaj po kome sam koračao. Zapravo, zasigurno ga ne bih primetio, toliko je bio zarastao u čestar, ali tu je bio neki putokaz i on mi privuče pažnju. Bila je to, prije karikatura putokaza no on sam; zgužvani, zardjali komad lima na iskrivljenoj metalnoj cijevi, koji je prije pedeset godina možda bio u redu. Tako zaustavljen u pola koraka, Okrenuh se na peti desne čizme , zatim još dva koraka i bio sam pred njim.

' AV V R B E '- ovo se vidjelo ispisano goticom. I tih nekoliko slova razjedala je hrdja, jedva se naziraše.

"Neko mjesto!" -pomislim. "Zar ovdje još netko živi?"

Kad sam bolje razmislio, shvatam da je to mjesto zasigurno odavno pusto, ali kuće sigurno nisu preseljene. A takvo bi mi sklonište večeras dobro došlo. Ovo mi nije bilo prvi put da tražim takvo prenoćište, sve sam shvaćao kao rutinu. Inače, uvijek sam se zalijetao u nepoznato, pa tako i sada: sakrenuh sa ispucalog asfalta na zarasli makadam, nešto mi je šaptalo da neću dugo pješačiti. Noćio sam nekoliko puta u spiljama, dvaput sa kravama i kokoškama, jednom u naručju pijane ciganke, boga pitaj gdje sve ne... Ipak, ovo mi se dogadjalo sada, te mi je od svega toga bilo najinteresantnije; ja sam živio u trenutku.

I dok mi noge stružu po travi i nekakvim mahovinama, pogled mi se često otima natrag, prema jugu i prema zapadu, traži zadnje zrake svjetla šireći rožnjače, a svjetlo, nošeno mitskim konjima odlazi, znam, iza močvara u more, u njedra vodenih bogova.

III

Luna je oblacima skrivala svoju blud. Munja nije bilo, nebo je mirovalo a zemlju pritiskala težina atmosfere. Tiha srebrena svjetlost sipi kroz kumuluse. Mjesec je bio izgubljeni prijatelj.

Put se već neko vrijeme blago penjao: šuma i mrak nisu mi dozvoljavali sagledati prostor, ali išao sam dalje gonjen instinktom, činilo mi se da me nešto goni naprijed, bolje reći vuče prema sebi, nešto kao magnet mojih emocija.

Šuma se nije proredjivala. Na mjestima ukraj puta nadzirao se panj ponekog stabla, nekoliko sam ih opipao otkrivši da su im ivice i plohe oštre; bili su dakle, posječeni. "Još samo malo" - govorio sam sebi.

Još neko vrijeme hodao sam tako, ponekad bih naišao na posječena stabla, po jednom sam se pomokrio, opet išao... Odjednom, put postade ravan, šuma je još bila tu, a ispred mene stvore se dva mrka tjelesa divova; na njihovim preko tri metra visokim četvrtastim tijelima, bijahu okrugle, masivne glave. Strah mi je sijevnuo niz kičmu poput elektriciteta. Na tren je izgledalo kako to i jesu čudovišta, mašta je čak dočarala njihova ružna lica i snažne ekstremitete. Ali, kad sam se sabrao vidjeh, da stojim ispred kamenih stupova na čijim se vrhovima nalaziše kamene lopte, a izmedju njih i kao da svjetle nekim blagim, gotovo nevidljivim unutrašnjim sjajem, ocrtavahu se šiljci gvozdene kapije. Negdje iza i kroz njih, poluuplašeno oko uhvati tamna obličja gradjevine sa čijeg je vrha stremio križ u natmureno nebo.

"Crkva!" - šapnuo sam nekom do sebe, koji nije postojao. "Otkud crkva?"

Naravno nisam znao odgovor. Bila je tu i ja sam bio pred njom. Svijest mi se opet vratila u normalu. "Što ne bih tu prenoćio. Sigurnije je nego u šumi."

Iskrivljena rebra željeznih vratiju bijahu crni labudovi, slomljenih krila, visila su turobno u svojoj starosti a svako se krilo držalo na jednoj zdravoj šarki. Dohvatio sam se jednog od njih, gurajući ga naprijed. Metal je cijuknuo dirnut u staru ranu, zatim je usljedila duga škripa izazvana trenjem izrdjalog gvoždja, sve se to čulo do neba, ali još korak i bio sam unutra, na desetak metara dugačkom puteljku sa čijih se strana nizahu križevi u svim veličinama. Našao sam, ne samo crkvu već i groblje.

Priča se, da neka groblja noću posjećuje čudna vrsta svjetlosti i da ma kako bilo mračno, ona se uvijek dovoljno dobro vide. Naučnici tvrde da je to od fosfora koji se izlučuje iz kostiju a obični ljudi, ili barem većina njih, misle drugačije. O ovom pitanju nisam razmišljo, nikad se noću nisam zatekao na sličnom mjestu, ali groblje je zbilja izgledalo kao da iz njega struji hladno srebro. Rekoh sebi, da ću kad tad ovoj enigmi posvetiti dužnu pažnju. Isto tako, znao sam, čim ujutro odem odavde gotovo sve ovo ću zaboraviti.

Križevi su bili u duhu mjesta: ništa manje egzotični i sablasni: Neki su ležali polomljeni i razvaljeni, razbacanih komada poput kurvi u jeftinim i polumračnim sobama; većinu ih je obuhvatilo korijenje i bršljan koji kao da se želio hrvati s kamenom. Bilo je i onih koji se još bjelasaše a poneki se savršeno uspravno držao, uglavnom, izgledaše kao ratnici pobjedjene vojske, a zemlja ili smrt, tražila je da joj se pokore.

Koliko god bio jeziv, prozor groblja u noći imao je svoju posebnu vrstu ljepote, irealni odnos svjetla i sjena, sve ono što se danju ne bi moglo ni naslutiti. Po groblju, izmedju križeva rasla su teška debela stabla, koja svojim crnim i golemim figurama težiše ka dalekom nebu što je ove noći izgledalo bliže no obično. Kućica uzaslonjena uz zapadnu stranu crkve imala je širok ulaz bez vratiju, ulaz je bio iz mog pravca te sam ušao unutra ne zaustavljajući se.

Zapalim šibicu. U već godinama zaboravljenoj prostoriji nije bilo ništa, osim nekoliko natrulih dasaka složenih u hrpu i naslonjenih uza zid. Gore, po kutovima raspeli su paauci svoje mreže prepune prašine. Kvaka na vratima kapele nije popustila pod mojim propiranjem, vrata škripaše svojeglavo i umorno poput melanholičnog starca; bila su zaključana i sa tom istinom trebalo se pomiriti. Dohvatio sam nekoliko letvi, pod prstima osjećajući njihov polu hladni, drveni dodir, te sam ih poslagao u kut, skupivši se na njima. "Ovako ću morati do jutra. Ali moglo je i gore." - mislio sam vadeći cigarete.

Duhan je djelovao prijatno. Uljuljao sam se u čarobni produkt hipnosovih čarolija: zaspao sam, kao što bih to i na svakom drugom mjestu. Natrule daske omekšaše kao da su perine, žar cigarete još je tinjao na popločanom podu i kad se ugasio, sve opet bi mrak, vakuum bez zvukova i bilo čega, jedino što se još moglo osjetiti bijaše mutno, metalno nebo iznad starog krova; nebo što je prikrilo noć i vrijeme, i ova zaboravljena mjesta na zemljinim njedrima.

IV

Hladnoća. Bila je sve što sam osjećao. Probudila me iz dubokog sna, obavijajući se oko tijela kao zmija. Natjerala me da ustanem: drhtavo i nesigurno skakutao sam po ledenoj tami.

Izgledalo mi je da sam dugo spavao, da je već morao biti dan. Mrak je sve što se moglo vidjeti, a to znači da se nije moglo vidjeti ništa. Isteturavši vani počeo sam trljati utrnule udove, gotovo i ne shvaćajući gdje sam to. Sve mi je bilo jasno kad podigoh zamućen, sneni pogled u kome je sada bila samo gomila križeva, - već poznat prizor. Čudno mi je bilo, zašto dan još nije osvanuo. Stepovao sam u mjestu, trljajući ruke. Malo po malo, sa tjelesnom temperaturom sve je bilo u redu, te se vratih nazad na daske, da sjednem i pripalim cigaretu.

Cigareta je bila medju zubima, plamen šibice opržio joj je vrh i već sam požudno uvlačio u sebe prvi dim; prsti bijahu u zamahu koji je trebao ugasiti tračak svjetlosti iz drvca i odbaciti ga na kameno tlo, kad se u toj istoj, dršćućoj svjetlosti na suprotnom zidu prepunom mrkih, treperavih sjena ukaže, mračna pravokutna rupa u kojoj je snaga svjetla gubila svaku važnost. - Vrata, - šapnuo sam razrogačenih očiju. "Otvorena su!" Plamen drvca dohvati kožu na prstima, siknuo sam kroz zube, odbacujući ugarak.

Sranje! Strah i sranje.

Ustao sam brže no inače, nova šibica plamtjela je u ruci. Krenem prema tom crnom prolazu. Otvorena strana vratiju zasijecala se unutra kao oštrica, druga stajaše mirno, poput engleskog policajca, a izmedju njih, točio se mrak.

Cigareta ispadne, nisam se osvrtao za njom. Ulazio sam.

Iznenada, prije no što udjoh tamo, mozak poput kamere odvrti u sebi detalj, jedan čudan i pomalo strašan detalj kojeg sam svjesno vani uočio.

Nisam ušao unutra, pojurio sam vani. Ovog puta se šibica sama ugasila ne oprživši me. Kažem pojurio sam vani a predamnom, u tihoj grobljanskoj svjetlosti, pod oblacima bili su križevi i kapija isprepletena sa potpunom tamom. Ali kakvi križevi!

Poznato je da horizontala vjerskog križa stoji nešto poviše sredine okomice, negdje na pola puta izmedju sredine i vrha križa baš kao što je i božje tijelo stajalo na njemu, razapeto jedne davne godine. A ovi križevi nisu bili takvi. Zapravo, bili su siguran sam bio da jesu. Kad sam dolazio sve je bilo na svom mjestu. A sada su horizontale križeva bile dolje, blizu mračnih kontura uspavane zemlje. Križevi su bili naopaki: djavolovi križevi!

Da se uvjerim da ne sanjam, ili da mi se prividja, podjem do prvog najbližeg, zagledajući ga.

Bio je ovo teški, kameni komad zaboden u tlo. Po njemu je rastao bršljan, ne bijaše nikakvih tragova pomicanja, baš kao ni kod nekolicime drugih koje sam pregledao.

Uspravio sam se ništa ne shvaćajući: bijah siguran da su oni prije no što sam zaspao bili pravilni. "A možda sve i sanjam..." - mislio sam dalje. "... možda je sve samo loš san..." - tako zamišljen podignem glavu gore, preko krova crkve. Iznad luka sa zvonom, bio je okrenut križ, a vrh ili dno, kao da je upirao u oblake.

- ĐAVOLOVO GROBLJE - stresoh se zaključujući, dok mi kroz glavu preleti sjećanje na stari putokaz, sad sam znao sva slova sa njegovog lica. Svejedno! I da sam dolje na cesti mogao pročitati što je pisalo, opet bih pošao ovamo, čisto iz radoznalosti. A možda... možda i iz nekih drugih razloga... tko zna.

"Što je tu je!" - to je bila jedna od parola kojih sam se držao. U ovom slučaju to je značilo: prihvatiti stvarnost onakvu kakva jest. Jer, ako se prepustim osjećanjima, poludjet ću, ili pobjeći, a nije mi se htjelo ni jedno ni drugo. Možda mi je sudjeno da umrem od straha.

xxx

Opet šibica u ruci, opet mrak otvora predamnom. Ulazio sam. Crkva me čekala kao utroba žene: bilo je mračnije i toplije unutra, jedino se koža na vratu naježila.

Prostorija crkve izgledala je obično, sa nekoliko starih slika po zidovima, četiri visoka, uska prozora po kojima su se ispreplele željezne rešetke. Preko poda plaziše pauci i druga gamad; izbjegavali su komade istruljelih klupa, razbacane po kamenom podu. Ispred mene bio je oltar: slike andjela i njihova tužna, produhovljena lica, križ, - i ovaj naopako okrenut, dvije svijeće, a do oltara: Krist na raspelu. Bog prepun patnje i rana i bora na licu, u možda, prirodnoj veličini. Na križu postavljenom pravilno, čamio je Krist, stisnut sa svojim tužnim andjelima trpio je muke teže i od Golgote. Izgleda, da je ovaj križ bio pravilno postavljen samo zato, da pokaže onima poput mene, kako je to baš onaj križ na kome je netko patio i patit će. Prišao sam oltaru i zapalio jednu od teških, smedježutih svijeća. Plamen voštanice poteče toplo i polako, stršeći poput koplja. Po zidovima okrečenim prije bezbroj godina, odraz plamena ponekad bi zatreperio dirnut mojim dahom; dok je usplahireno treperio čulo se pucketanje rastopljenog voska. Kad se plamen umirio, pucketanje se opet čulo, ali ovog puta prešlo je u neke teže i muklije nijanse, što stizahu iza mojih ledja.

Uslijedio je trzaj tijela i okret na lijevo, kao nekad davno, u vojsci, kad se narednik izdirao na mene. Ali, ovog puta mrskog narednika nije bilo. I kako bi, kad je istrunuo negdje u dalekim šumama iz jednog zaboravljenog rata.

Ispred mene, negdje na sredini prolaza izmedju klupa, tamo gdje je svijeća gubila bitku sa mrakom, stajao je on: sablasno bijeli kip čovječji. Igra svjetla i sjene prealazila je u ekstravaganciju, čineći od tog blijedog obličja nešto drugo, ono što je u sebi imalo više božanskog no ljudskog.

- Tko si ti? - propetljao je jezik riječi, kao da kotrlja kamenje. Neznanac je bio hladan, lice od isklesanog mramora iz kojeg svijetle oči neodredjene boje. Kosa, - nešto duža svjetloplava griva, uokvirivala je to skoro dječačko, ali ozbiljno lice. Tijelo krhke, mršave konstrukcije, nadziralo se pod bijelom haljom: Koliko saqm odavdo mogao vidjeti, bio je bos. Uopće, izgledao je kao andjeo renesansnih slika, nije imao krila i to je bilo u redu.

- Čuvar sam crkve. - rekao je tihim i čvrstim glasom. Nije se micao, niti makar uzdahnuo ili trepnuo, gledao je negdje kroz moje oči, kao da su one rastvoreni prozori na koje naviru sadržaji duše. Ako je bilo tako, onda me on nekoliko dugih trenutaka, sagledao sve do rodjenja. Sad se pomakao na ovamo. Došavši do oltara podigne svijeću te sa njom zapali drugu.

- Kako ste došli ovdje?

- Ostao sam bez benzina, dolje na cesti. Lutao sam okolo i tako stigao.

Promrmljao je sebi nešto u bradu. Svijeće su blago osvijetlile lijevi dio oltara i veliki spasiteljev križ u ispravnom položaju. Usudih se pitati ga o tome. Nisam očekivao odgovor. Nastala je pauza. Koraknuo je nekoliko puta, sad je bio kod uskog zasvodjenog prozora, okrenut ledjima. Gledao je kroz prozor, u tamu. - To noću tako izgleda. Danju je to drugačije.

- Ali kako... - nisam se mirio sa objašnjenjem. - ... kako to da kad sam došao, sve je bilo u redu, kako sad...?

Nije odgovorio, šetao se izmedju srušenih i istruljelih klupa mirno i uravnoteženo. U polutami, nije se mogao jasno vidjeti samo se uočavala bijela mrlja njegove halje. Po svodu crkve, miješao se mrak i odraz plamička sa oltara; sjene tamo gore bijahu poput odraza demona što vrebaju iz tame.

- Sigurno ste gladni. - dopre njegov glas kroz tišinu. - Dodjite za mnom, imam nešto hrane.

Glad. On je imao pravo; bio sam užasno gladan, ali sam to tek sada osjetio. Napetost može učiniti da se takve stvari potpuno zaborave On je već izlazio vani.

Pošao sam prema njegovoj blijedoj mrlji; demoni sa svoda zaplesaše, mijenjajući položaje. Izašavši vani slijedio sam ga izmedju križeva. Išao je sigurno, kao što bih ja po svom dvorištu da sam ga kojim slučajem imao. Zašli smo iza jednog od mnogih stabala koja su stajala po groblju kao bezglasni posmatrači, prošli još dvadesetak metara, i tu se, predamnom stvori niska kućica sa krovom na jednu vodu, zbijena uz prastari oronuli zid što je ovo čudno mjesto dijelilo od šume. Ovdje medju stablima, križevima i čestarom sa druge strane mrkog zida, sve je bilo znatno tamnije, te se nesvjesno osvrnuh unazad, tražeći za svoje rožnjače nešto više svjetla. U krugu zjenica opet se nadjoše stabla i križevi; izmedju njih, nešto dalje razabirala se silueta crkve na kojoj stoji kameni luk sa zvonom u sredini. A nad lukom, tri-četiri stope visok, uspravljen, djavolov križ. Na vrhu križa sjedala je ptica. Dvije točkice užarenog svjetla bile su joj oči.

- Dodjite. - pozvao me čuvarev glas.

Okrenuh se i za čas stignem do kućice. Vrata su bila stara, kao i sve ostalo unutra. Pod od nabijene zamlje, trošan stol, peć od nekoliko cigli. Grede što se samo nisu raspale, držale su pocrnjeli ilovačin crijep. Svijeća, koliko god malena i nemoćna bila, relativno dobro osvijetlila je unutrašnjost. - Sjedite, - dobaci mi preko ledja, dok je iz zavežljaja u kutu vadio hranu. Oprezno se spustih u stolicu kod stola. Začudo, bila je kao nova, nije čak ni škripnula.

Vratio se sa komadom slanine i nekoliko jaja koja su izgledala kao kokošija, u drugoj ruci držao je vrećicu sa solju i ulje. - Sad ćemo pržiti. - reče.

Stavljao je suharke u peć, vadio ih je iz oveće hrpe smještene uz zid kraj peći; sekundu-dvije okrenuo mi je ledja, sam se okrenuvši prema peći, i vatra je već pucketala. Odnekud je izvukao i tavu; sad je lomio ljušture jaja o njenu ivicu te rezao slaninu nekim ubibože tupim, drvenim nožem. Uskoro je sve to skupa sa uljem i solju, cvrčalo na vatri. Osjetio sam ugodan miris prženja, koji se skupa sa toplinom raširio po sobi. Osjećao sam se prijatno. Nekad je samo trenutak dovoljan za to. Kasnije, kad sam utolio glad pojevši najveći dio onog što je pripremio, izvadih cigarete ponudivši ga.

- Dugo nisam pušio. - reče. - Ali ipak... može.

Tako smo sjedili i pušili bez riječi. Ja sam uvlačio dimove duboko i strasno, duhan mi je prijao poslije jela.

- Otkud vi ovdje? - odlučio sam ga pitati, nadajući se da neće prečuti.

- Došao sam iz grada. Davno.

- Pošli ste kao dječak?

- Ne, nisam bio dječak kad sam otišao.

Činilo mi se da nema više od osamnaest-devetnaest godina, ali tko bi to sa sigurnošću mogao tvrditi.

- I... svidja vam se ovdje? u stvari, sigurno volite neobične poslove.

Svijeća je gorela na polovici, strop je pocrnjeli ilovačin crijep po kome ne plešu sjene, tek bi po zidu zaigrala koja, svoj 'dance macabre'. Uzaslonio se uz zid, potegao žestoki dim, zabacio kosu unazad, i prekriživši nogu preko noge ispriča mi svoju priču.

- Otišao sam iz grada... - počne. - ... zapravo sam pobjegao. To je bilo prokleto mjesto, ili sam ja bio proklet; u svakom slučaju, nešto nije bilo u redu. Sad vjerujem da su gradovi mjesta gdje se užas, dobrota i zlo, spajaju u jedno, zapravo, jedno se uvjek pretapa u drugo. - polako je oblikovao riječi, pomičući sjećanja do nizbrdice, da se obruše.

- Imao sam prijatelje i sve sitne dogadjaje, imao sam grad u sebi i oko sebe; manje-više, bilo mi je dobro. Ja i moji prijatelji, četvorica nas, bili smo muzičari; imali smo bend. Znali smo se ludo provoditi, bili smo ludi, otkačeni, - kako se kaže, gonili svoje uprkos opomenama da pretjerujemo. Sjećam se tuluma koje smo priredili, sa gomilama obožavateljki i hektolitrima piva. Svirali smo ludo, vjerujem najbrže i najludje do tada, upao sam u note i otkačenost do kraja, život je bio jako dobar prijatelj. Sve je išlo u redu,... sve dok nije došao kraj. Prvo nam je nastradao bubnjar. Imao sam nesreću da vidim ono što je ostalo od njega. Ležao je u prostoriji gdje smo vežbali, glave raznesene krupnom sačmom; posvuda je bio njegov mozak, njegovi zubi. Bilo je gadno i povraćao sam svu noć. Policija je tapkala u mraku, a nas je hvatao strah. Pjevač je umro na isti način, u svojoj sobi. Pogreb mu je bio prepun histeričnih jecaja djevojčica što su ludovale za njim. Čuo sam, kako se jedna od njih dan kasnije ubila. Sve se pretvorilo u veliko sranje. Ostali smo još bili Arthur i ja. Morali smo pobjeći iz grada, smrt nam je visila nad glavom. Zašto? Nismo znali. Noć uoči odlaska, a bili smo glupi što odmah nismo bježali, i on je otišao zauvjek. Navratio sam te večeri do Arthura; pošto se nije javljao na zvonjavu, pritisnuo sam kvaku. Vrata su bila otključana i neobično teška. Sa druge strane, iznenada sam shvatio, visio je on, unakaženog lica, sav isječen. Po podu se klizila Arthurova krv. Kriknuo sam i potrčao vani, ali kasno! Prije udarca kroz uši je prostrujao tihi šum čelika, dok sikće kroz tamu, sjećam se tog zvuka jasno, kao i akorda naših pjesama. Bol se javila u istom trenu, kad je i oštrica noža izljetela kroz desnu mišicu i rukav jakne. Bol je tekla po tijelu, mlaz krvi po podu. Pao sam. Ali, sa padom se u mene uselila nova snaga i volja. Htjeo sam živjeti. Ustajao sam, posrtao, padao, opet ustajao, skotrljao se niz stepenice: slijedili su me užurbani koraci smrti; dovikivanje, divljač u bijegu, smrt, koraci, smrt, koraci... samo se to čulo u glavi. Moja smrt, Zašto? Nož je ispao iz rane, pošto ju je usljed mojih padova gadno proširio. Uzeo sam ga zdravom rukom, pritajivši se u mraku ulice, riješen da se borim do smrti. Za mnom se vukao krvav trag. Zubima i nožem, napravio sam nekakav zavoj od potkošulje, stegnuvši ruku. Krv je prestala prskati, bilo mi je lakše mada me hvatala nesvjestica. Ali, ostao sam, klečeći izmedju kanti prepunih smeća. Čekao sam. Neka se barem jedan pojavi, samo jedan... Htjeo sam ubiti nekog od njih, onako brutalno; nožem u trbuh, srce...svejedno. Htjedoh nadoknaditi svoju krv tudjom, molio sam se da netko od njih dodje. I naišao je. Sa sačmarom u rukama, ogroman, bradat i uhranjen, zadah mu se čuo i ondje, medju otpacima. Polako je prilazio, njušeći, njegov smrad je bio nesnošljiv, a srce mi je divljački lupalo, mada nisam znao što ono tjera kroz žile, kad je toliko krvi oteklo iz mene. Mirno, - šaptao sam sebi: mirno, - ruka mi se tresla, jedva da je slušala. On se sagnuo njuškajući po kantama, oprezno držeći pušku. To je bilo zadnje što je uradio.

Izmedju kartonskih kutija uzljetela je moja ruka držeći oštricu nošena bijesom, nošena gnijevom, strahom i ludilom. Začulo se tupo struganje dok je nož razdirao sve te organe, krv me pljusnula po licu, potok vreline prolio se po meni. Pao je na stranu, bez glasa. Iz vrata, stršila je drška noža što je još za tren podrhtavala, da bi se i ona konačno smirila.

Slušao sam ga, do kraja zainteresiran. A on više nije pričao meni, gledao je negdje daleko, u ravnini očiju. Na usta su navirale riječi što iskazivahu sjećanja.

- Potrčao sam ulicom, krvava, slab, ranjen, nikakav... ali željan života. Ulica je prolazila mimo parkirališta, netko je sjedao u kola, neka žena. Dotrčao sam tamo, izbacio tu figuru vani te zgrabio volan i nestao. Još se sjećam, da je žena ruke prinjela razjapljenim ustima: oči su joj bile čisti strah, u njima sam vidio sebe.

Vozio sam dugo, sve dok me nije pomilovalo jutro, a benzin istekao iz metalnih žila automobila. Tamo gdje sam stao padina se koso spuštala sa puta prema šumi, ograde nigdje; dovoljno je bilo okrenuti volan udesno, gurnuti auto pola metra, te je ono sletjelo niz padinu, i uz tresak negdje u šumi završilo putovanje. Ja sam nastavio sporednim putovima, onima po kojim ne teku automobili. U nekom selu primili su me i izliječili. Desetak dana kasnije otišao sam, zahvaljujući im. Još uvjek sam bježao. Pošao sam u jednom pravcu, zatim skrenuo drugim. Ako gonioci dodju do tog sela, dalje neće moći.

Lutao sam šumama, možda cijeli mjesec žderao sve što se moglo pojest: travu, korjenje, ptice, i onda sam se jednog dana u predvečerje, baš kao i ti, zatekao ovdje.

"Kao i ti." - kaže on. Nije zaboravio na mene.

Ovdje je živio starac koji me je primio. Jednog dana kad više nisam morao bježati ni vraćati se, rečem mu da bih ga htjeo naslijediti ovdje. Nedugo potom pozvao me, govoreći da je njegovo vrijeme na izmaku. Pozdravio se sa mnom, otišavši kroz šumu. Otad je prošlo puno vremena, i nisam ga više vidio.

U peći svijetliše užareni ostaci drva. Svijeća se primicala kraju. Sve je opet bilo tiho, a ja sam u mislima proživljavao ispričano. Da, to je bilo to, - proživljavati ispričano.

Sjedili smo dugo, nepokretni, svijeća se ugasila ostavljajući od sebe razliveni vosak po crvotočnom stolu. Unutrašnjost je sada slabašno osvjetljavlo užareno pramenje iz peći. Ustao je ne remeteći tišinu, otišao do peći, kleknuo stavljajući unutra suharke i treščice. Bio mi je okrenut ledjima, po kosi mu se točio žar svijetla.

Iz čizme nečujno izvukoh skriveni nož. Odlijepih se od stolice te polako, kao zvjerka šunjao sam se bliže vatri. U peći se drvo rasplamsavalo, svjetlost se blago pojačavala. Baš kad se čuvar pokušao podići, stigao sam do njega.

Nož se podiže visoko u zrak, krvavo bljesne, a onda ubrzavajući poče silaziti, dolje i dolje, sve brže, da bi mu šum nestao u mljecavom, tupom udarcu i kriku, odmah iza. Krv smokri tkaninu oko drške što je stršila iz ledja; halja se pretvori u platno iscrtano majskim ružama, a uijelo mu se zanese i muklo tresne o zemlju, kao vreća, podižući pregršti pepela visoko gore, gdje se svjetlost u njegovim zamagljenim očima cijepala na dvoje. Krv je natapala tišinu.

Krajnjom snagom volje, iskrenuo je vrat. Stao sam pred njega, da bi me vidio. Pogled mu biješe mržnja, gnušanje i nemoć, sa zatamnjelim konturama smrti koja je pristizala okolo; bio je to pogled prokletog i fiksirao je mene.

- Dakle... ti si jedan od njih... - glas se lomio. - Zašto?

Crvenilo žara prelijevalo mu se po licu, kao svjetlost izlazećeg sunca kad hita preko čistine, samo, ovo je krvavo svjetlo puzilo preko početka jedne agonije. Bog me je poslao kao izvršitelja, smrt jednog demona bila je blizu. Bio sam zadovoljan. Osmjehnuh se, znajući da mi je smješak učinio lice zastrašujućom maskom. Uživao sam u odrazu njegovog umiranja.

- U pravu si. Ja sam jedan od onih koji te traže. Providnost me poslala ovamo, niz slučajeva, koincidencija; uopće nisam znao ni gdje si ni tko si, sve do maločas. A ono 'zašto', i nije bitno, važno je da je zadatak izvršen. - cerio sam se kroz nos. - A sad ću gledati kako gasneš.

Sve sam ovo cinički sasipao u to umiruće lice, koje bi ponekad pomicalo vilicu, izgovarajući ono vječito 'zašto', sa upitnikom na kraju. Pakao ga nije naučio da je 'zašto' odgovor sam za sebe.

Umro je tu pred mojim nogama, u lokvi vlastite krvi koja više ne ističe. Kraj jedne avanture ležao je u purpurnoj kaljuži zemlje, dok je granje gorjelo i postajalo žar, žar se urušavao u pepeo...

Prah prahu, pepeo pepelu, a djavo... - Paklu.

V

Izlazio sam vani, odgurnuo klimava vrata. Mrak se zalijepio za prostor, trebalo je vremena očima da se opet naviknu na tamu. Stajao sam na vratima, prošlo je pet minuta, deset... i sve je opet bilo na svom mjestu. Teška stabla, križevi i stabla medju njima; - tamna i duboka kao vrata pakla. U produžetku staze, medju stablima a iza njih: silueta crkve sa zvonom i djavoljim križem, kao uzdignutim jarbolom sablasnog broda. Ptice na njemu nije bilo, ležala je mrtva, prostrta po putu. Nisam se htjeo saginjati da vidim kojoj vrsti pripada. Sve su djavolove ptice iste: crne i ružne, a ova je bila i mrtva, to mi je bilo dovoljno. Krećući se dalje u zraku sam osjetio neobičnost. Miris! Neki teški miris motao se po ukletom groblju. Kao da su ga oblaci spuštali. Osjećao sam da dolazi odozgo, naličilo je na miris pokošenog sijena, dok ga vjetar u predvečerja tjera po livadama. Samo, nije bio tako blag, već trpak i koncentričan. Pogledao sam iznad sebe. Tamo je još uvijek visilo nebo sa svojim teškim oblacima, natmurenim na bezdan mraka pod sobom. Nebo je bilo gore, Zemlja dolje, - tako će uvijek i ostati.

VI

Vrata crkve opet škripnuše, opet sam bio unutra. Miris se i ovdje zavukao, natopio je prostor kao kiša, koja eto nikako da padne. Tupi zvuci koraka po hladnom kamenu kao da se odbijaše od svjetlosti dvaju voštanica sa oltara. Prilazio sam polako i sigurno, korakom ratnika pobjednika. Onog ratnika koji je ostao živ i nema se više čega plašiti. Ratnici se, ako pobjede zahvale bogu za snagu i sigurnu ruku. Tako sam i ja sada uradio. Svijeće su bile velike i teške, pa ipak one dogorijevahu, a tu lijevo od oltara uspravljao se križ sa raspetim spasiteljem, pogleda okrenutog na dolje. Kleknuo sam, pomolivši se pred njegovim tijelom od teškog drva.

Kad sam ustao podigoh pogled naviše. Bio sam zagledan u spasiteljevo lice. Sjene na stropu mirovaše, tišina je mirisala na sijeno, iskre svijeća nisu treperile... Drveni kapci božji, bili su rastvoreni, a ispod njih, gledahu u tamu i u mene, sjajne i zle, nalik radjajućim vulkanima, demonske djavolove oči a mrki osmjeh titrao je oko njih.

- Borio si se za pogrešnu stvar. - čuo sam, tamo iza sebe, nečiji glas. Đavo nije micao usnama; samo oči i bore oko njih, smiješiše se strahu u zjenicama smrtnika.

- Pogrešna stvar... pogrešna stvar... pogrešna strvar... - urliče prostor oko mene. Vani je zvonilo zvono.

Okrenuo sam se u panici. U polutami nitko nije stajao: porušene klupe, četiri zasvodjena prozora, iza njih noć sa svojim križevima, mrakom u stablima, gvozdenim kopljima...

- Vani, VANI! - vrištao je mozak. Noge su ga nekako i napokon poslušale. Bijeg. Panični bijeg sa spoticanjem, padanjem na klupe opet naprijed i dalje na popločani pod: u tih nekoliko metara je tisuće klupa, treba trčati i tresnuti o tlo, opet, opet i samo opet; trčanje je trajalo cijeli život, a onda teška vrata narasla do nebesa, otvaraju se sporo, tako sporo i bez volje, napokon: otvorena su, ali iza njih stoje druga, još veća i teža i sporija, bez ikakve volje da se otvore, tu su još desetine vrata a zatim, napokon, mrak paklenog groblja ispružen kao ruka prijatelja koja me nosi od svega što je ostalo tamo iza. Ali gdje me nosi? Nigdje!

Tu sam pred crkvom. Tama je roj iskri pod oblacima straha a noć kurva dok skida lažni sjaj mraka. Iskre iz ugaslih očiju mrtvaca kolaju medju križevima, noć ih pušta da me ujedaju: skida odjeću ta stara kučka, a kroz njeno nago tijelo satkano od crnih lotosa, struji zlo poslato iz pakla. Oko mene, u tom gadnom prostoru kotrljale su se nakazne glave uvučene u stare ratničke kacige, nisu sličile na gole lubanje, ni na prava lica; na neki volšeban način bile su u večitim fazama truljenja, meso se sa njih cijedilo kao rastopljeni sir, a koža visila u kaiševima i krpama.

Križ što sam ga jednom davno objesio oko vrata, kao talisman drhtao je poput pobješnjelog djeteta. Dok se žario rastapajući mi kožu na grudima, tulio sam od bola i nemoćnog bijesa; rastrgao sam ogrlicu, odbacujući je što sam mogao dalje. Svijetla mrlja božjeg križa lebdjela je po zraku, da bi se tren potom zapalila, i utrnula, negdje gore, skupa sa vjerom u poslednju nadu.

Bijah sam. Oko tijela zgrčenog na zemlji hučali su vjetrovi Zla. Zvukovi: oni kojih do sada nije bilo, polako i tečko padahu sa neba. Zvono je opet zvonilo, ludjački. Negdje, u zamagljenoj neodredjenosti udarci su se miješali sa jaucima, kotrljanjem starih željeznih lopti, čudnim mrmorom satanskih gubica što zijevale su okolo; tihi akordi gitare plivali su mi u misli, lelek vjetra nagrizao je stabla, a kroz sve te produkte iz dalekih dimenzija provlačio se šum kiše, dok je lebdjela iznad ovog pakla. Prve me kapi blago dotakoše, okretao sam glavu nebu i pokušao šaptati riječi zahvalnosti. Te iste riječi pretvorile su se u urlik očajnog. Jer, to pomeni nije padala kiša kao i svaka druga. Ova je bila neka teška, tamna kiša, što je bljutavo tekla po naježenoj koži. Na usnama je imala okus krvi. Mišići ruku izdigoše me iz blatnjave kaše koja puzi okolo, i tako napola izdignut od dna ludila, gledao sam u hladne osmjehe paklene vojske glava: rasklimani zubi cvokotali su im na vjetru, kosa im se mrsila sa starim ukrašenim kacigama, sa križevima sa koncima kože i truleži...

Ispod njih, dolje po krvi šljapalo je nešto teško, vukući golemu i gadnu pseću glavu, na četiri kratke debele noge. Kretalo se ovamo, sporo, a mumlanje kao da je bodrilo životinju. Iz gubice nakaze tekle su mlohave, bljutave sline: curile su u krvavu podlogu. Osjetio sam ih dobro, dok su mi tekle niz vrat iznad kojeg je psina zagrizla, zahvaćajući odjeću. Zubi su prodrjeli kroz jaknu i košulju kao da one ne postoje i zaustavili se negdje u mesu, a ja nisam osjećao bol. Nisam mogao braniti se niti vrištati. Neman se vukla po puteljku, zvukovi su dosegli kulminaciju i već postajahu tiši, lice mi se vuklo po tlu, usta se punila krvlju i zemljom. Perspektiva paraliziranih očiju počela se mijenjati: krv i blato ostali su dolje, sa križevima i glavama oko njih. Pas se pentrao sa mnom uz okomiti zid crkve kandže mu škripale po kamenu. Ali, on je padao dolje, režao, opet ustajao i penjao se, nije me ispuštao iz gubice: bio je uporan. U svom tom ludilu, uspio sam naheriti glavu i poljubiti ga u vlažne, slinave nozdrve. Nakon što sam povratio, zahvatio me histerični smijeh, potom plač i ništa.

Nakon desetine njegovih pokušaja, obojica se nadjosmo gore, na krovu kod križa i ptice na njemu. Zvukovi su opet bili za nijansu tiši. Pas je sjedio na zadnjim nogama, zauvijevajući. Krv što pada punila mu je usta, ali je on i dalje radio svoje; povremeno bi progutao sadržaj iz žvale, te bi opet, krkljajući i klokoćući nastavio.

Tamo sa zapada, ispod ovog neba, po oblacima se osuše sitne, crne točke, crnje od noći, prepoznatljive i kroz ovu kišu. Brzo su se približavale, još malo pa sam mogao vidjeti crna njihova krila i plavu hladnoću očiju. Pas je još nakratko zaurlao a zatim strčao niz krov, nestajući u tami i više ga nisam vidio.

Teški, crni kljunovi, blistave kandže, plavi bljesak munje tamo gdje bi trebale biti oči: sve me to kidalo, komadalo i strijeljalo; komadići tijela kotrljali su se niz žljebove medju crijepom, kiša ih je odnosila dolje gde ih sačekivahu ralje lubanja: pohlepno su ih žvakale, svadjale se i otimale, ali je mesa bilo sve manje. Zvukovi su se utišali dok su ptice završavale posao, a kad je zadnji akord strave otišao u prošlost skupa sa mnom: ptice su vukle otežale trbuhe na putu ka oblacima, a lubanje sa izrazom mračnog zadovoljstva tonuše u krv, još trenutak i više se nisu vidjele. Ja sam bio svugdje: pod zemljom, na njoj i na dalekom zapadu, tražeći Nebo u sablasnom jatu.

Kiša je i dalje monotono padala.

VII

Moja glava, jedini dio tijela što je ostao nedirnut, ležala je u blatu. Po njoj je padala kiša, potočić krvi tekao je odnekud pronašavši put izmedju uha i zatiljka. Usta su joj bila prazna. Neko vrijeme tišinu su remetili samo udarci kapi po blatu koje je, onako krvavo, izgledalo poput samljevenog mesa. Oblaci su bili jedino što se na nebu moglo vidjeti. Tako je to trajalo neko vrijeme, a onda se začulo šljapanje: hod u ritmu dvonogog bića.

Da, bio je to čovjek, zapravo tijelo u bijeloj halji, bez glave. Sagnulo se polako i bešumno, uzimajući glavu iz kaljuže. Trenutak kasnije, ta ista glava bila je na tom tijelu, kao da je tu uvijek stajala. On bi trepnuo pokoji put ili napućio usne na kojima više nije bilo blata. Jedan letimičan pogled oteo mu se k nebu. Nešto kao osmjeh, preleti mu licem.

Okrenuo se je. Još tren-dva i pojava se izgubi medju križevima i teškim stablima, koja onako ogromna i visoka lebdjehu nad grobljem, svojim velikim krošnjama, nalik ladjama dok plove preko tamnih, mutnih dubina, i kao da svojim šuškavim tijelima hoće zadržati Nebo da ne padne; Nebo što se pružalo u beskraj, nad krilima crnog sna.

Epilog.

Budio sam se stotine puta i uvijek je bila noć. Križevi su bili okrenuti, na onom crkvenom krovu sjedila je ptica. Bježanje kroz kapiju, vani, više ne pokušavam. Uvijek, ma kako daleko pobjegao dolazio sam ovdje: Đavolovo groblje bilo je moj kraj i početak. Ubijao sam se mnogo puta, i nakon toga budio sam se pred vratima crkve. Nastavit ću se ubijati. Svaki put kad umrem izgleda mi da je do ponovnog budjenja prošlo puno vremena, da sam se odmorio u miru, mada znam, da se ovdje radi o trenutku. Vječnost mi je postala trenutak rastegnut u beskonačno.

Osmjeh čuvara mi je kazao. Njegovo tijelo tražilo je naše glave. Iz njega je izbijala prošlost, bilo je ono tisućljećima staro tijelo demona koji uzima živote i glave, a duše naše šalje u tamu. Svi smo bili žrtve savršene igre; gonioci i gonjeni oni što su bili, ja, i oni što će doći da moju glavu zamijene svojom.

Evo, i sad se pentram po crkvi. Ptica gleda negdje daleko. Skačem i opet mrtav ležim na zemlji. Da, mrtav sam.

Ali, opet ustajem. Živ sam i udišem tromi miris pokošenog sijena, po groblju se pale sićušne iskre; noć još jednom pokazuje svoje pravo lice.

Pogledao sam iznad sebe. Tamo je još uvijek visilo nebo sa svojim tmastim oblacima. Nebo je bilo gore, Pakao dolje - tako će uvijek i ostati.


Copyright ©1999 by SF-BAY. Sva prava zadržana. All rights reserved. You are free to read this document online and make links to it. Copying or duplication of this document is not allowed.