ZNAK SAGITE - TAMNI VILAJET
THE ONLY THING I FEEL
Neven Jovanović

 

 

1

Bilo je ljeto 2050. i Gardije Kostanj je išao Prilazom Arme (ato je ulica u starom jezgru Konglozagreba, SSER). Padao je pljusak.

Padao je pljusak i sovmase su se gurale, ekspresi iskorohodišišali su iznad mrkih krovova, plovili su superpop-kišobraniu bojama aktuelnim u visokim partijskim krugovima. Pljusak je vrištaokao svinjče (nikoga se to nije naročito dojmilo). Gardije je hodao,voda mu je curila niz vrat, bio je gologlav i bez posebnih obaveza.Na Prilaz su se revno ili kilometri kubučni kiše, maszgrade su semrštile, prozori su tonuli u nezdravi misticizam. I grmjelo je svremena na vrijeme.

A onda (ukratko);

Ona je došla drugom stranom ulice.

I bila prekrasna.

Hm. Najednom je odnekud iskrsnuo nekakav neodgovorni grmjorgovana u punom zamahu... skupa s mokrim rešetkama vrtne ograde...voda je jurišala u šaht i nosila sa sobom super-pop ambalažu...pojavile su se i izvjesne misli: "to...",

"e, pa...", "čort..."

Sve u svemu, Gardije je posegao za poznakomščikom, upalio ga inaciljao, brzo i nepogrešivo jer je bio društvena ličnost s punoprakse.

Međutim - ona nije imala poznakomščik!

Nevazmožnost! Gardije se razbije u komadiće i stane u mlaku.

A na poznakomščiku bipuje li bipuje negativno (O). Gardijepretreči preko ulice.

"Halo!" pozove je. Ona se okrene i posiječe ga pogledom poramenu. A žilica - na sljepoočnici...

"Čuj, tvoj pščik..." počne Gardije ševeljiti. "Zdi se, nerabota... Zovem te, a dobijam negativno - možda je senzor-receptor...u principu..."

Pščik?" upita ona, a na videz začuđeno. A ošišana - do kože. Ašminku joj, recimo kiša razmazala. A Gardije - Kursk krasniskonfužen.

"Nu, mašina", kaže on. "Poznakomščik. Za upoznavanje s osobama,pomniš, kompriključak!"

"A...", reče ona, ne baš uvjerljivo. "Nemam ja to."

"Nemaš poznakomščik!"

"Ne", i nasmije se. A smijala se, ovaj...

"VI. Ilj.!" zazove Gardije. "Pa kako to bez pščika?Kako tinalaziš prijatelje?"

Flop. M/L, ta djevuška... to je original!

Prolaznici su iz prolazeći marljivo gurali. Lupali su Gardija:po glavi - kišobranima, po rebrima - služkomima, po bubrezima -torbicama. A u noge su mu se zapitali b/t šarplaninci i lajaliprostakluke. Gardije je mislio kako mu se to nikad nije dogodilo (štose nije odnosilo na šarplanince). Možda je ona stranac - turist izprijateljskih zemalja. Ali onda bi znala bar ruski, a izgleda... (Aizgleda tako dobro, da...)

Sve je to očenj nenaturalno, zaključi Gardije. Kakav ludi filjm.

"Ovo je kao kod Červenaje Trave", reče on. "Črezvičajnije godi."

Flop.

"S četvrtog albuma", objasni Gardije. "No, znaš."

Nije znala.

"Sovrok ne slušaš?"

"Molim?"

"Za ime Volođino... u kom svijetu ti živiš?"

"Preko", reče ona jednostavno. "Ovdje sam čim manje mogu."

Gardija, razumljivo, pneumatski čekić u glavi. Ljeto je oko njihdivljalo i već si dopuštalo da maše grivom kao vodeni bivol. Pljusakje skočio u hodu, promijenio korak i zamarširao kroz Prilaz pjevajućiiz petnih žila domovinske koračnice. Možda je na nekoj sovjetskojdrogi, pomisli Gardije. Nabasao na 'vočku koja hodi po nebu, prodalapščik i otišla u krumpire.

"Gdje je to preko?" upita Gardije. "Preko ulicež" Ali ja dolazimodnonuda."

Ona se nasmije. "Ma. Ne to", reče. "Preko. Tamo gdje se svevidi. Tamo ti ne možeš."

O sine Lenjine.

"Djevuška", reče Gardije pažljivo, "gdje ti stanuješ?" Sirotica,VI. Ilj., tako zgodna a odštekala. I kako ih puštaju...

(A možda je i pobjegla...)

"Tu blizu", odgovori ona. "Izašla sam se malo prošetati.

Da se odmorim."

Aha.

"Vidim ja. Ti misliš da sam luda", reče ona. "Znam; ali nisam.Doduše, sad ti misliš da i pijanci sve uvjeravaju da nisu pijani.Uostalom briga me za tebe. Za vas sve."

E, ovo već... Gardije je resno iskočio iz tračnica.

"No. Šalila sam se, reče ona i potapša ga utješno po ramenu."Hoćeš k meni na kavu? Daj, ne budi tako zbunjen, Gardije!"

"Kako... Otkud znaš kako se zovem?""Tako", reče ona kratko i nasmiješi se zagonetno i... pomalokoketno? Ali ovo već nije filjm, nego samizdat-rok! Sve seskrumpiralo. Do Fridriha. Predajem se pomisli Gardije ojađeno. Ovo jestoprocentna svinjarija.

"A kako se ti zoveš?"

"April."

2

Kada je kapetan Pjotr Turbinović Ščukin, GOB agent stupnja G,ušao u svoj stan na Šosse Entuzijastov, nedaleko od Muzeja GOBa,dočekao ga je mrak. Nešto se na domkomu - luksuznom AljinomDommašinstroj kućnom kompjuteru - pokvarilo i svjetlo se više nijehtjelo samo paliti. Pjotr je otpuhnuo, pronašao u frižideru 'Žar -ptica' alkaloidni kefir i sjeo pred TV. Televizor se sam uljučio (toje još radilo), i to na Moskvusuperpop. Išla je reportaža o našimdržavnim kozmonautima na putu do Marsa, jedinstveni podvig u povjestičovječanstva. Pjotr je pio kefir i izvukao noge iz svojih iznošenihVolgoburlak šurferica. Reportaža je završila i pustili su spotČervenaje Trave, '25 kilometara duboko u Kalahariju'. Šarik je biovani, Pjotru je to bilo drago, nije raspoložen za diskusije sa b/tšarplanincima. Poslije červenaje Trave bio je intervju Pionirskeorganizacije s direktorom voronješke Tvornice teških mehaničkihtijesaka Vasilijem Jakovljevićem Golovinom. Pjotr je maglovito mislioo tome kako će trebati potražiti majstora za domkom, ili sivog ilipreko GOBa. I o Alji je misli. O izvjesnom doktoru za kojeg mu jeKinezer pričao da je jako dobar.

"Što osjećate kao direktor velike tvornice?" pitala je jednapionirka Vasilija Jakovljeviča."Otvoreno rečeno", odgovarao je drug Golovin, "nemam vremena danešto osjećam. Neprestano radim, radim i još jednom radim. Što setiče osjećaja , njih nikada ne istražujem. Jedino što osjećam jest dali je zaključak koji sam prihvatio pravilan ili nije."

Pjotr je promijenio program, prebacio se na urednički komentar omisteroznoj seriji terorističkih akcija ovog mjeseca, u Uppsali,Ougadougouu i Ateni. Velika teletekst senzacija. Pjotr se ovlašzainteresirao. Oni iz političkog su na sto muka. Nekad je i dobroraditi u privrednom sektoru. Ali i ja imam svoje misteriozne napade,poklopi onda kiselo sam sebe. "- Politbiro kaže: nezamislivo je kakvignusni kontrarevolucionarni motivi mogu uopće ležati u pozadini ovihpodlih ataka, drugovi i drugarice. Na sve vrijednosti našeg društva,je! I drugovi politruci su 100% u pravu, da znate! Sina mi Lenjina!Mislim, samo pogledajte slike ovih manjijačkih razaranja - agresijena mirne sovmase... Tuce noževa u leđa revolucije, kaže upsalskiteletekst! Ali humana će čovječnost vlade našeg Saveza SovjetskihEvropskih Republika, uvijek zabrinute ne samo za opće dobro nego i zasreću svakog , jedinstvenog i neponovljivog pojedinca - naše vlade,tako mi Klasika marksizma, narodne i avangardne - dovesti, buditesigurni, vrlo brzo u superpop logore one..."

Pjotrov služkom zabipuje.

"Ščukin", javi se Pjotr. Bio je major Popončikov, komandantPjotrovog odjela.

"Ščukine", reče major Popončikov, "uzbuna. Opet se desilo."

U majčinu, pomisli Pjotr.

"Kog koga?" upita.

"Šaljemo po tebe druga Žantedalšina", reče major Popončikov kaoda je prečuo pitanje. Pjotra - elektrošok. To znači - "I ja ću bititamo", doda major. Naravno da ćeš biti, stoko, reče Pjotr u sebi.Namjerno mi je ovo priredio, htio je vidjeti kako ću se usrati. UMinsk! I sekretar moskovskog Gorkoma je krupna riba, ali ovo -

Nadao se da nije problijedio.

"Tražili su cijelu ekipu B stupnja", trubio je dalje majorPopončikov, s lica mu je bilo nemoguće pročitati je li ga Pjotrovareakcija usrećila ili ne, bio je neranjiv i nedohvatljiv kao VI.Ilič. "Ali uvjerili smo ih da će to i naš Odjel povoljno riješiti,budući da već radimo na sličnim slučajevima i s obzirom na naš visokstupanj stručnosti ... Raspitivali su se kakav je čovjek koji na tomeradi", dodao je onda kao usput. "Rekao sam da si stoprocentnopodoban, razumije se."

Na TV je bio spot Kalašnjikva. "Vsomašinintorg, džukela -kiborg", pjevali si oni veselo. Pjotr je zatvorio oči. Ovo je odvažnosti, milsio je. Ovo je krizna situacija. On lično... taj se tokmisli nije usudio slijediti. Ni onaj o tome što će se dogoditi akozajebe. Nadam se samo da ću naći nekakav trag. Samo to.

Natrag je obuo šurferice, opasao službenu 'Škodu' i služkom,stavio šešir i izašao iz stana.

Za 140 sekundi "Dzeržinski udarni daljelet pokupio ga je s krovamaszgrade i nadzvučnom brzinom pojurio prema jugu iznad beskrajnihsvjetala Moskve, prestolnice naše Domovine.

3

Drug Youssouf Al-Ligam‚nt sjedio je za stolom u uglu svojegrestorana i pio čašu deficitnog vina. Bila je lijepa plinsko-zelenavečer, restoran se zvao 'Komuna' i kroz njegove se prozore vidjelaSeina, boje neba i flegmatična. Sumrak se taložio u zraku, kvintetStjope Tigriča svirao je metafizički pop (muziku najnovijegkultživotnog kursa), šanker je čitao samizdat - krimić. Vladalo jeuobičajeno zatišje, doba kad su zaslužni drugovi koji su bili naručku već otišli, a z. drugovi koji će večerati još nisu došli. Samoje par studenata Ecole des Agitprops, sinova i kćeri politruka, sistaknutim frizurama iz Lenjingradske serije, poluglasno obrađivalorazličitu tematiku.

Drug Youssouf je bio sretan čovjek.

Poslovi su mu dobro išli. Iskoristio je povoljnu priliku iiznajmio od države ovaj lokal, na naročito zgodnoj poziciji, u RueSt. Andr‚ - des - Arts, preuredio ga u skaldu s najnaprednijimtokovima i počeo ni iz čega stvarati ekskluzivni restoran. I zaista:'Komuna' je polako izlazila na glas među aparatičikima s obližnjegFakulteta političkih nauka (tzv. Sorbonne) i već spomenute Ecole desAgitprops (biv. Ecole des Beaux Arts); a znali su navraćati i z.drugovi iz prijateljskih zemalja Islamizma - socijalizma (jer je iDžamija bila u blizini).

Ukratko, u burnom društveno - političkom životu aparatičika,profesora i znanastvenika fakulteta, gradskih partijskih isindikalnih funkcionera, umjetnika - propagandista itd. ' Komuna' jezauzimala sve istakutiju poziciju; postala je 'podobno' mjesto, gdjese pokazuje najnovija šiksovtoaleta, i troše se sline rublje, a sve ucilju održanja doličnog socstatusa i praćenja kulživota politruka.

Drug Youssouf je to postigao zahvaljujući, u provm redu, zna sečemu: faktu da njegov restoran služi najkvalitetniji i najdeficitnijiprehrambeni artikl u SSERu pedesetih godina.

Original - meso garantirano životinjskog porijekla.

Naročito u posljednja dva tjedna, drugovi.

4

Naravno, ispostavilo se da je 'tu blizu" na drugom krajusupermegalopolisa. Ne bi bilo normalno da je nešto što se tiče njenormalno, mislio je Gardije već pomalo otupjelo. Prvo su se voziligradpojezdom, onda skorohodom, sve do izvjesnog nebotičnika uMarkuševcu M17. Gužve, razumije se, neopisive. U liftu nebotičnikabludili su zrakom mirisi kave, sarme i samogona u miroljubivojkoegzistenciji. Gardije je nastojao da ne izgleda preblesavo, ali muje to slabo uspijevalo. Onda su došli do njene kvartire.

Unutra je April išćezla kroz nakakva vrata. Gardije je ostaostajati (jer nije imao gdje sjesti) i konfuziti se. Čudilni strojček.

Soba je izgledala kao napuštena tvornička hala: sasvim prazna i(radi toga?) ogromna, a na podu se zloslutno ljeskalo parketnojezero. U jednom kutu prispoljni japanski krevet-madrac, demod‚, shrpom toaletnog nereda uokolo (šminka & čarape). Inače - prozori dopoda i hladnokrvni grad i visokoparno nebo napokon u vašem stanu!Markso/Lenjo, mislio je Gardije. Ta 'vuška stoprocentno ni kompjuternema. I kako sve to ispada - u jednom trenu su role, dobro, malošljapave ali jasne: mužik i luda frukt-sirotica. A sad... Nijepošteno, vot.

"Kapučino?" javio se glas iz neizmjerne daljine.

"Prošu", zamoli Gardije. Istog se trena April ukažebalansirajući poletno s dvije šalice. Izgleda da barem domkom ima.

"Ops", prokomentira Gardije i prihvati svoju šalicu. 'Caf‚Xijuan - Zrich 2' pisalo je na njoj. Kava - vruća. I...

"Stop, čto eto? Ta aroma..."

"To je pravi kapučino", reče April mirno. "Deficitni. Originalkava, čokolada, mlijeko, sve. Bez biotehnologije."

"Neponjatno. To... To je skupo do Molotova!"

"Caf‚ Xijuan služi samo original-artikle. Zato ih je Politbiroodlikovao."

Gardije zažmiri. Miris...

"Nikad u životu nisam pio deficitnu kavu."

"Možda je to razlog mog postojanja na kugli zemaljskoj",zaključi April.

"Veličastno."

E, drugovi...

"April... Ali veš što mi samo fali?"

"Reci."

"Čto-nibud za sjesti. Ili ti to - na podu...?"

"Čekaj tu", reče April, nestane u istim vratima da bi donijeladvije barske stolice.

"Je li i ovo iz Caf‚a Xijuan?" upita zaslužni državni humorist.

"Ne", odgovori April. "Mislim da je iz nečijeg stana."

Pa su sjeli na stolice kao dvije ptičice, sve kavicu pijući.

"A zašto ti briješ glavu?"

"Ne brijem, sama ne raste. Kosa, mislim."

"Ah... A sovrok baš nikako ne slušaš?"

"Ne."

"Nu, nisam mislio baš superpop - to je meni tudi pomojka,razumije se. Ali samizdat-rok - Ljusu Neurusu i njene Pripadnike,Državnu Elevaciju?"

"Mene to ne interesira."

"Vl. llj., kako sam ja zapravo šljapast - sjedim tu i nabijamkao da smo obični pščik-druzja, a u stvari u življenju nisam sreodjevočku tako... Takvu kao ti. Ali... pretpostavljam da se drukčijeni ne može. Adjino pošteno bi bilo da se sad raspadnem na licumjesta, da odapnem ili tako... Samo je to vrlo nepraktično. Ljudinisu napravljeni za dirljive situacije, to ti je fakt."

April se nasmije.

"Ja vidim da si ti zbunjen, bez brige. Mijenjaš boje non-stop."

"Res?" Gardije protrlja obraze."Ne tu. Preko ti mijenjaš, u svom preko-dijelu, razumiješ? Tamoti se... sve vidi. Recimo", doda ona na kraju donekle zamišljeno.

"Čort! Kakvo je to preko, Lenjo ga pompao? I kako je imam negdjedio, a da ni ne znam za njega? I kako se ide tamo preko?"

"Tamo ti ne možeš."

Flop.

"Najbolje da misliš da sam poremećena. Ono, znaš. Fiks-ideje ito."

"Prasica", reče Gardije. "Znaš dobro da sad kad si to rekla nemogu to misliti. Baš zato."

"Too bad."

"Prošu?"

"Nije važno."

Pa su malo šutjeli. April je grizla žličicu i lukavo promatralaGardija, njemu je bilo neugodno i jezio se, podsjećao se da je 'vočkaduševni b. ali nije palilo.

"Imaš kakve muzike?" upita napokon.

"Što?"

"Čto-libo. Makar Červenaju Travu."

"Okej", April ustane, izađe i vrati se noseći datkazetu - i tozadnji (i najskuplji: 25,4 dinara u GUMu) album Č.T., 'Revolucja vtvojih glazah'.

"Za osobu koja ne sluša sovrok", reče Gardije, "imaš strahotnekazete. A gdje ti je datfon?"

"A", reče April. "Izvini." Čas kasnije pojavila se - shiperpodobnim Magnitogorsk datfonom s magnetostriktivnim zvučnicima ineponjatnim biokomponentama, Gardiju su oči ispale. I ona to dobrihhiljadu rubalja vrijedno čudo sovtehnologije ševelji iz sobe u sobuovako na rukama, umjesto da ga drži kraj Volođine slike kao sviklasno svjesni audiofili!

"Vočka, što si ti, vanbračna kćer člana Politbiroa?"

"Hajde sredi ovo, molim."

"Djevočka, da rabotam po Magnitogorsku trebaju mi bijelerukavice i karanfil u zapučku!"

Magnitogorsk se k tome činio nerabljen - stanice na radijuneprogramirane, brojač na nuli, zaštitni uložak u kazetogonu. Akazeta - neraspakirana; ni celofanski omot nije bio skinut. Gardijepusti "Glavopoterjalnoga'.

Kad se okrenuo od Magnitogorska April je stajala pred njim.

Sa prozorskog rama se malo ljuštila boja.

"Hajde", rekla je April meko.

Gardije je uhvati za mišice, sagne se do njenog lica i poljubije. Usne su joj bile suhe i pohlepne, brzo je disala.

April.

5

Vanjka Žantedalšin, Njegov lični pilot, prevezao je Pjotramunjevito i bez ijedne riječi preko ogromnog neosvijetljenog prostorasrednjeruskih Rezervatskih šuma - gdje su se tu i tamo zvijezdeogledale u tihim ravnima jezerƒ - do platforme kraj Zavidovske dače.Pjotr je bio nervozan. Bio je nervozan i dok je slijedio sobara - zakojeg je podozrijevao da ima ugrađene biotehnološke komponente - krozhodnik osvijetljen video-radovima. Znao je da su šanse da sad odnekudslučajno naiđe On glavom zanemarive, ali to mu nije jako pomagalo.

U sobi gdje je, usred raznog ezoteričnog namještaja, nanjemačkom tepihu od mutirane vune ponosno stajala - jao! sada skoroprazna - škrinja, čekali su ga major Popončikov i drug Goremika.

Drug Goremika - nikad imenovana, a uvijek prisutna figura izteletekst reportaža o partijskom vrhu - bio je Njegov osobnisekretar. Gazeći svojim beznadno trećerazrednim Volgoburlakima porukom poboljšanoj jenskoj vuni, Pjotr se osjećao (najblaže rečeno)neumjesno.

Major Popončikov mu kimne.

"Ovo je kapetan Ščukin", predstavio ga je drugu Goremiki, zbognečega - šapatom.

"Zdravo, druže kapetane", rekao je drug Goremika glasno -pokazujući da je šaptanje suvišno - i pružio Pjotru ruku.

"Nadam se - odnosno, uvjeren sam da ćete vrlo brzo doći dopozitivnih rezultata i sankcioniranja ove besramnosti. SergejSergejevič... mi je lično skrenuo pažnju na potrebu da se to pitanjebrzo i efikasno regulira, razumijete."

"Objekat je ovdje", obavijesti major Popončikov Pjotrapokazujući škrinju za zamrzavanje. Pjotr počne pretragu; ostaladvojica su skrstivši ruke pratila njegovu jednostavnu proceduru.

I opet bez tragova provaljivanja. Škrinja je - zanemarivšiluksuznu izvedbu - bila u osnovi isti model kao kod drugaPiljkin-Škiljkina, sekretara Gorkoma; taj je model (kao i principerada i - tako reći - filozofiju škrinja za zamrzavanje) Pjotr, bavećise slučajem, dobro upoznao. Isti prozirni kontejner od višeslojne namolekularnom nivou poboljšane plastike s izolatorom - koji vlasnicimaomogućava prikazivanje plemenitog sadržaja, tokom partijskihdomjenaka, u punom sjaju - ista (nedužna i trenutačno nezanimljiva)rashladna jedinica, isti portik za priključivanje na domkom, istasofisticirana brava. I, eto, opet isto odsustvo tragova. A škrinjaprazna.

"Koja je količina nestala?" upita Pjotr. Major Popončikov senamršti.

"10,5 kilograma svinjetine, 8,1 kilograma teletine, jedno pileod Ž 2,4 kilograma. Ukupno, 21 kilogram. Sve originalno, razumijese", odgovori drug Goremika. "Krađu je otkrila kuharica večeras u2005", doda. "Kad je išla po meso za sutrašnji objed."

Pjotr uzme svoj služkom. "Koji je k"d domkoma?" upita.

"MOII 31473", reče drug Goremika. "Naravno, pristup vam jeunaprijed odobren."

"Hvala", promrmlja Pjotr zadubljen u posao. "Mikrobiološka jeveć bila?"

"Jest", reče major Popončikov.

"Možda ćemo kombinirajući ovaj i prethodne slučajeve doći donekakvog rezultata... do dovoljno mikrotragova za identifikacijuputem Mreže", napomene Pjotr (na račun majora Popončikova; ovaj putmu neće moći odbiti Mrežni termin).

"O... vidim da su instalirane kamere", reče Pjotr proučavajućipodatke iz domkoma. "Drug Piljkin-Šiljkin imao ih je samo na vratimai prozorima..." (Po sobama, naime, samo audio-sistem.)

Zabipuje služkom druga Goremike.

"Trebat ću dozvolu za pristup video-materijalu", reče Pjotrzamišljeno. Možda je što snimljeno. Iako provalnik kao ovaj nećedozvoliti da ga uhvate na takvu banalnost... pogotovo ako je takavkomstručnjak kakav se čini da jest.

"Izvinite", ispriča se uljudno drug Goremika. "Hitan poziv.Obaveze... Vi samo nastavite, druže kapetane. Regulirat ću da vam seodobre svi potrebni pristupi. Zdravo."

Čim je drug Goremika izašao, major Popončikov izvuče svojslužkom.

"U materinu, Ščukine", reče nakon kratke pauze. "Znaš zašto jeon otišao? Teroristi su ponovo napali. Bacili su bombu na Minobranu uBeču!"

"Aha... Hajde da pogledamo taj video", reče Pjotr.

6

Ležali su na podu jedno kraj drugoga i pušili Gardijevesintočke. Mrak je pao i po stanu su se njihali mir i spokoj. Malasreća, ocufana na rubovima. Kod donjih susjeda lajao je šarplaninac.Možda je ona usporila vrijeme, mislio je Gardije. Zato je sve ovakočarobno. Vještica. M/L - ležati tako do kraja svijeta, s glavom nanjenom trbuhu, s nogom na nečemu od b/t svile, prsluku ili sličnom.Bluz.

April se trzne.

"Čekaj", reče i ustane - i već je nije bilo. BarišnjaNestajevna. A figura prvoklasna, ševeljio se Gardije. Fakt. Zvijezdesu svijetlile na nebu. I sputnjici.

Na kraju mu je dosadilo ležanje, a i sintočku je popušio. Pa ječučnuo kraj Magnitogorska i počeo prčkati po njemu praveći sezasl.drug Kompetencije. Razumljivo, naletio je na superpopstanicu.

"- Beča gdje su (zasada, Fridriha mi!) neidentificiraneGRUPACIJE izvele gnjusni teroristički zločin! Ogromnematerijalno-ljudske štete! Zgražanje sovmasa! Da mi njima materTERORISTIČKU i zaričemo se! Drugovi slušaoci, čak i Bon-Tonh, mrskivođa sponzorirane opozicije OGRA<176>UJE se! Procjenom broja žrtavaprocjenjuje se # žrtava na preko deset TISUĆA! Politbiro SSER - usuradnji s Politbiroom Domovine - sprema IZJAVU & MJERE! Borba svatrenom stihijom od strane superiornih vatrogasnih brigada -spremamo uključenje! A s nama je general..."

Gardije šmrkne i nađe neki mor.pol.podobni jezdidžez. Bas-gitarase zamišljeno razmazivala. Nešto je dugo nema, zaključi Gardije (upogledu April). Noć je bila natovarena na sve vodoravne površine.

Onda se April vrati i tiho za sobom zatvori vrata.

"Dođi amo", pozove je Gardije ispunjen osjećajima nježne naravi.Ali ona je stala u kut i skrstila ruke, bijele u mraku. Nagovještajnekakve svinjarije?

"April..."

Bez odgovora. Gardije ustane, pređe parket i zabrinuto uhvatiApril za zglavke.

"Djevuška, što je? Što se zgodilo?"

Flop. Ona - pogled u pod. Gardije puhne. (Nešto smrdi po dimu.)

"April... Nešto smrdi po dimu."Odsustvo komunikacije.

"Hm... Požar ljubavi? Ili... Vl. Ilj. - pa to tvoja majica...Ej, gdje si bila? U pušnici? Ili u paklu?"

Šljapa šljapavi - s ovom 'vočkom nikad ne znaš; bolje šuti.

Sve može biti istina. Markso.

"Pusti me", reče ona, istrgne se, okrene se, ode.

U Kursk. Gardije je ostao stajati stišćući šake. Jedan tren jesve bilo dobro -

Krenuo je za njom i našao je u arogantno osvijetljenoj kupaoni.Vidjela ga je u ogledalu i brzo strpala nešto u usta.

"Što je to?" upita Gardije i progura se kraj nje, organ reda imira na zadatku. Nije se bunila. Naravno (zašto naravno?)- bile su 'Hiljadu Cvjetova' pilule. Znači ipak.

"Što gledaš", reče April zlovoljno. "To mi je iz karantene u Bremenu. Iz superpoplogora."

"..."

"Da, da, da. Moji su došli iz Amerike."

Gardije sjede na klozetsku školjku.

7

TV je bila na prvom katu. Pjotr je sjeo u unikatni vodeninaslonač, pozvao preko služkoma iz centrmemorije nadzorni film #21,otpio gutljaj '18. brumairea' (od original-votke) kojim ga jesusretljivo uslužio samobufetčik i duhovno se pripremio napregledavanje terabajta dosadnih informacija.

Počeo je od epske scene jučer u 2019, kad je prema podacimadomkoma škrinja posljednji put otvarana; od rodoljubno istetoviranebabe-kuharice koja je otkucala pristupni kod (otisci prstijuverificirani) češući se po vratu, otvorila škrinju, izvadila dvasmrznuta original-pileta u polietilenskim vrećicama, odvagnula ih urukama, zatvorila škrinju i otišla za svojim poslovima. Još 23,5sata. Major Popončikov je promrmljao nešto i izgubio se.

Pjotr se nije usudio ubrzati više od tri puta; vrhunskilopov-provalnik (pod uslovom da se uopće dao snimiti) nije trebaoviše od četiri minute da uđe, pokupi materijal i nestane. Intimno,Pjotr je nagađao da su u pitanju najmanje dvojica: komekspert koji jeprovalio u domkom - bez tragova! - i provalnik koji se ušuljao u daču(možda sivom plastkirurgijom maskiran u kojeg ukućana) i odnioplijen.Bivši vojni stručnjaci? Ili iz GOB-a?

Minuta za minutom nepromjenjive škrinje u vječno istom miljeu;Pjotru su misli malo odlutale. Iščezla je čak i sposobnost da se divivelelepnoj i najmanje (procjenjivao je) 10.000 rubalja vrijednojgomili original-prehr.artikala, simbolu najvišeg društvenog statusa -ostvarenju najdivljijih snova sitnih politruka, aparatčika i običnihsovljudi.

Okoristio se drugom čašom Brumairea i počeo misliti o Alji i otome što bi bilo kad bi uspio povoljno riješiti ovaj slučaj. Dobio bine samo onog Kinezerovog doktora - možda i nekog iz konzilijaPolitbiroa lično! A i lijekovi... Onda je počeo misliti o tome kakoje dobra rezolucija na ovom ekranu.

Onda je ekranom nešto promaklo.

Pjotr je zgrabio služkom i vratio snimak.

I ugledao nevjerojatan prizor.

Bilo je 1845; iz zraka se - doslovno iz zraka; niotkuda -materijalizirao kraj škrinje visoki mršavi subjekt raščupane rijetkekose - štrčala je na sve strane kao paperje; a možda je to bila nekasamizdat-frizura - u psihotičnoj evropskoj sovrok-odjeći (dostaekskluzivnog modela, koliko se Pjotr u to - po dužnosti - razumio), stetoviranim pomodnim amblemom na obrazu. Oči neprirodno izbuljene,pogled ukočen i nekako... sumanut. Kontrarevolucionaran, pomisliPjotr. Subjekt je posegnuo objema rukama u škrinju, ne dižućipoklopac. Ne dižući poklopac.

Pjotr zamrzne sliku i uključi maksimalno povećanje. Subjekt jebio nagnut nad škrinjom; negdje u visini mišica - desetak centimetaranad neprobojnom mol.pob.plastikom poklopca - njegove ruke sunestajale.

Nastavljajući se - od mišica nadolje - u škrinji, desetakcentimetara ispod poklopca.

Između nije bilo ničega; prazan prostor.

Pjotr pusti snimku dalje.

Subjekt se uspravio s rukama prepunim paketića smrznutog mesa inekako ih gurnuo nekamo - ruke su ponovo nestale do mišica, grotesknaslika bogalja - i odande ih izvukao, bez paketića. I tako sve dok seškrinja nije ispraznila.

Sranje, mislio je Pjotr.

Onda je subjekt - učinio nešto -

Okrenuo se prema kameri - prema kameri! - nasmiješio se (apogled svejedno ukočeno-sumanut) i pokazao Pjotru stisnutu šaku sispruženim srednjim prstom.

Gesta poznata iz političke nastave. Stiff-middle-finger.

"Jebemti", reče Pjotr. "Amerikanac!"

Amerikanac-ekstraščik.

8

U 'Komuni' je vladalo uzbuđenje. Usred uobičajene večernjepojačane aktivnosti - baš nekako tren prije nego što će konobari iznoćnog tima, prva garnitura restoranskog osoblja, iznijeti na stolovepod meko svjetlo stilskih golih žarulja zanosnejedproizvode-specijalitete sovjetske, francuske i (trenutačnoaktualne) kongoanske kuhinje, sve naravno original-kvalitete - stiglaje vijest o terorističkoj kontrarevolucionarnoj akciji u Beču.Zasl.drugovi i zasl.drugarice uznemireno su komentirali, u izvjesnombroju separea spuštene su izolir-zavjese zbog obavljanja hitnihslužkom-razgovora (ponegdje i, mora se priznati, iz puke sujete).Drug Youssouf Al-Ligam‚nt, pojavivši se iz svog ureda da prisutnošćupodvuče kako je pravilno ocijenio težinu i značaj događaja, upravo jeraspravljao s uvaženim drugom Regeneradosom, šefom Odjela ProučavanjaTeorijske Problematike Dijalektičkog Materijalizma na Politgramotfaku(Sorb.) o dostignućima sovjetskih vatrogasnih jedinica kad je međugostima ugledao nebohoda-krijumčara.

Brzo se ispričao uvaženom drugu šefu Odjela i otišao dospomenutog pojedinca. Ovaj - skrumpiran stoprocentno, oči riblje...ne samo da nije svjestan tekuće društveno-ekonomske problematike;ničega taj nije svjestan. (Osim da mu fali doza.)

"Stoput sam naglasio da ne ulaziš na ova vrata", sikne drugYoussouf kao ljuta zmija."Druže, imam materijala!"

"No...", trenutak odmjeravanja. "To te svejedno ne opravdava.TAkvu neodgovornost ubuduće nećemo trpjeti, razumiješ?"

"21 K, druže!"

Hop-stop. Drug Youssouf mahne glavom prema vratima ureda.

"Hajde onda. Samo brzo."

U uredu, drug Youssouf zauzme mjesto nasuprot nervoznom mršavomorganizmu u nekoć crveno-bijelom mundiru Mslija (nebohod je naimebio student-stipendist tog velikog bioprehrambenog trusta, studiraoje valjda nekakvu molekularnu biolobiju, tko zna kako Msli još nijeotkrio da mu je propala investicija) i pomisli, zanima me na kojoj jetaj sad varijanti.

I samog ga je začudila takva ideja. Znao je da je nebohod ovisano Šč-kompleksu, grupi sovjetskih kompozitnih droga doje su - s istimosnovnim sastojcima, ali u svakoj varijanti u drukčijem omjeru - ustanju izazvati čitav spektar efekata, djelujući na jednom kraju kaodepresori, na drugom kao ekscitatori, na trećem kao halucinogeni; azbog srodnog kemijskog sastava sticala se ovisnost samo o cijelomkompleksu, tako da je svaki nebohod mogao prema ličnom nahođenjumijenjati varijante, ovisno o učinku željenom u danom trenutku. Drogaraspoloženja, zvali su zato Šč-kompleks, nekad i 'umjetnička droga';u zadnje vrijeme bila je izuzetno popularna u Gradu Sovsvjetlosti.

Krumpirenje je ipak isto kao i kod svega drugog, zaključi drugYoussouf cinično. Negativne tendencije; sve je to on svojedobnoisprobao. S rubljama koje ta šljapa zarađuje od mene - uprkos svim,ehe-he, popustima - mogao bi živjeti ne samo kao dobrostojećisovmasovik, nego kao manji aparatčik. A ovako...

A materijal mu je uvijek A0kvalitete, Vl. Ilj. zna gdje ganabavlja, đavo proleterski.

Ipak: na kojoj je on sad varijanti? Tj. pravo je pitanje - kakose on sad osjeća - što bi htio osjećati? Ne baš sad, razumije se, sadne osjeća ništa osim krumpira (neka ga, nek se vrti, snizit ću mucijenu) - nego inače, kad nije u krizi? Da znam na kojoj je varijanti- povijest, redoslijed mijenjanja njegovih varijanti - znao bih onjemu više nego što će on sam ikada znati. Njegovu emotivnubiofrafiju.

Kako taj čovjek zapravo živi? Kako mu izgleda stan, gdjestanuje? S kim?

I ovo je začudilo druga Youssoufa. Kakve su to neproduktivnemisli.

Neka ga: imam dosta na magnitki da si i to mogu dozvoliti. Gitćeš rafiniraniji i senzibilniji prema kultživotnim tokovima, druže.

"Koliko?" upita drug Youssouf suho nebohoda.

Nebohod se nakašlje. "21 K. Svinjetina, teletina, pile".

"Otkud tokilo? Da nije to neka mol.pob.soja iz samotanka?" upitadrug Youssouf (reda radi) sumnjičavo.

"U Bratsk, druže, otkuda? Pa znate da je kod mene uvijekprvorazredno!"

"Naročito kad pokrumpiriš", primijeti drug Youssouf surovo.

"Gdje je materijal?"

"Dolje, zaključan na biciklu."

"Donesi", naredi drug Yousouf. "Na ova vrata", naglasipokazujući ulaz za poslugu.Trebalo mu je osam minuta.

Materijal je, zbilja kao i uvijek, bio prvorazredan. NeA-kvalitete, mislio je drug Youssouf pipajući, mirišući i izvodećislužkomom preliminarne probe; politruk-kvalitete. Ne znam - i bolje,i ne zanima me - otkud on to nabavlja, ali...

"Harašo", reče napokon, izvadi svoju ovovku i svoj blok papira,otkine jedan list, napiše na njemu cifru i gurne prstom preko stolanebohodu.

Nakon dulje borbe sa samim sobom nebohod reče: "Idet." "Dajmagnitku", reče drug Youssouf, prihvati pruženu karticu (nebohodovesu ruke bile pune mrlja na koži), stavi je u svoj služkom i prebaciodgovarajući iznos na nebohodov račun.

"Eto.""No, zdravo..." reče nebohod i izgubi se ne čekajući odzdravzaslužnog pregaoca-ugostitelja.

Drug Youssouf pozove L‚on-L‚ona, svog glavnog kuhara.

"Druže", izvijesti ga zadovoljno, "stigao svjež materijal.Pomozite da smjestimo to u frižider."

Drug Youssouf Al-Ligam‚nt njegovao je u svom restoranu zdravemeđuljudske odnose.

9

"Ovo je previše za mene", kaže Gardije obeshrabreno. "Prvo -luđakinja; drugo - nebohod; treće - Amerikanka; četvrto - čortznajet; u Kursk Marksov!"

April šuti i klizi niz pločice na pod. 'Hiljadu cvjetova'počinju djelovati, očito.

"I gdje si bila? U kakvom dimu? Ne. Najbolje bi bilo otići s sveovo poslati u piterinu."

"Eh", promendra April pijano. "Ja uvijek pravim. Istu grešku."

I slegne ramenima. "Ne izdržim, i to je. Pa se petljam s vama.Ouč."

Obraz - tragičan.

"Što ti znaš? Obični..."

Ona štucne.

"Cijeli život. Sama. Tamo preko. I opet. Sam mislila - i danasopet - možda, možda... A ništa. Uvijek." Gardije podigne pogled saklozetske daske i vidi da April suze cure niz lice.

"Uf", kaže ona i šmrče. "Gardije..." i dalje nešto na stranomjeziku. I pruža ruke prema njemu.

More, pomisli Gardije. Mislit ću poslije.

I ode do nje i podigne je i zagrli je. Namočila mu je rame.

"Mir, mir", govorio je Gardije i gladio je po ćelavoj glavi.

10

Moskva, Lenjbolnica 34. Pjotr je imao par slobodnih sati do svogMrežnog termina i otišao je pogledati Alju. U bolničkoj sobi bili su navučeni zastori skrivajući užareno nebo i danas naročito aktivnifotosmog vani. Zujao je klima-uređaj, vladao je iznureni polumrak. Pjotr je stajao kraj Aljinog kreveta. Alja ga je, nekako sasvim malaod bolesti, držala za ruku. Uokolo su ležali drugi bolesnici igledali u strop. Na terminalu bolničkog domkoma stajale su čaša,četka za kosu i tri original-jabuke koje je Pjotr uspio nabaviti uGOB sindikalnoj trgovini. Aljina ruka bila je hladna i uska. Nekakvakolica kotrljala su se hodnikom.

Pjotr uzme s jastuka navlaženi rupčić i obriše Alji ispucaleusne. Teško je disala. Sjedne kraj nje na krevet. Netko u sobi počnekašljati.

"Peća", reče Alja i proguta slinu, jedva je se čulo. "Kako ...posao?"

"Tako", odgovori Pjotr. "Obično. Znaš, revimo." Grlo mu sesteglo.

"Zvala... Sam te jučer. Navečer."

"Morao sam hitno ići. Na teren."

"Ah. Kako Šarik?"

"Prostači", pokuša Pjotr šalu. "Ja mu nisam dosta dobro društvoza konverzaciju."

"Jesi li što jeo? Jesi li gladan?"

"Ma ne... Bez brige..."

Pjotr se nagne prema Alji. Makne joj pramen kose s čela. Dotaknejoj obraz vršcima prstiju. Mutne oči.

"Alja... je li boli?"

"Čuj", reče Alja, ne znam točno. "Futraju me analgeticima, pasam... malo odsutna. Kao da se sve to dešava nekom drugom. Gledamse... s nebesa. A oni se ševelje na viziti."

Voda je svjetlucala u čaši.

"Alja, slušaj... Ako dobro završim ovaj posao - a završit ćusigurno, imam ključni trag - dobit ćemo sve moguće, razumiješ?Prvorazredno. I doktore, i... sve... I onda..."

"Pjotr."

"Reci."

"Volim te."

Pjotr se nagne i poljubi ispucale usne. Alja se zagrcne.

"No, gledaš kao Šarik, hej..."

Pjotr je gužvao u ruci kraj plahte.

"Hm, Ščukina", rekao je doktor kasnije, nervozan jer mu jeslužkom bipovao na tri kanala. Pjotr ga je uhvatio na hodniku.

"44LJ8, Ca.pluća, da-da... Tu vam je stanje nažalost vrlo nepovoljno. Tumor raste, zračimo... Nemamo nekih citostatika - možda bi vi sami nekako nabavili, sestra će vam dati nazive, citostatici bi donekle pomogli da se to sanira... Operacija nema smisla... Čujte, reći ću vam otvoreno: mislim da ćemo je negdje idućeg tjedna morati priključiti na umjetna pluća, a onda..."

"A transplant?"

"Transplant", reče doktor odsutno. "Koja je ona na listiprioriteta?"

"3004. u republici."

"No da, vidite i sami, druže... Nažalost takva je situacija...Složena... Pluća za transplant nismo u ovoj ustanovi imali već tko zna koliko... Toliko pacijenata kojima bi trebalo..."

"Sve je to od radijacije", reče onda doktor videći kako se Pjotr smračio, možda u želji da ga na neki perverzni način utješi. "Od Tragične greške - to je strašno, kažem vam. Više od trideset godina prošlo, a maligne promjene iskrsavaju kao gljive poslije kiše...Odatle i nestašica organa i sve... To..." doktor je zavrtio glavom,istrgnuo se Pjotru i pobjegao iza ugla.

Pjotr se okrenuo i otišao.

11

Problematičnom studentu-nebohodu-krijumčaru bilo je ime Veker Irtenbeker, a stanovao je u Cit‚ Universitaire, na 22. katu Maison de Proletariat Internationale, masstambenog bloka odmah iza Maison Internationale, a zvanog i Proletkult, pročelja ukrašenog grandioznom parolom od mol.pob.betona

MI SMO MLADA GARDA RADNIKA I SELJAKA.

Veker Irtenbeker ušao je u svoju kvartiru, pedeset osam metara iznad grandiozne parole i skljokao se na pod u dnevnoj sobi, nafutran Šč-kompleksom do očiju. Na TV je išao sedmi dan non-stop serijala 'Iszciuszkovi'.

Na kojoj je varijanti Šč-kompleksa bio Veker Irtenbeker? Na 'Subatomskoj fizici', nazvanoj tako, kao što je poznato, prema popularnoj samizdat-rok melodiji.

Iz zraka blizu superpop Trapezoidne stolice izroni Gewsch,Vekerov susjed iz prekoputne kvartire.

"... a!" izjavi Gewsch, obriše ruke u bluzon i sjedne nastolicu. Bio je ispijen kao i student-nebohod i visok i odjeven (Berjoska šurferice, AZLK komsomolke, smogbluzon OS,diskontinuitet-očke) prema zahtjevima najnaprednijih samizdat-tokova,ali i s iznimnom individualnom notom. I s Dodekaedar i Crvenoarmejac'kvazitetovažom na obrazu, koju mu je istetovirao sam Veker jednedavne nafutrane večeri.

"Zavaren si?" reče Gewsch. "Pozitivno."

Drug Ladno-Kutuzow, zet starog Iszciuszka i politkomesarbiovoćnog kombinata 'Oktobar" u Gliwicama upravo je pompao svojusuprugu drugaricu Mašinku Ladno-Kutuzow na njihovom superpop--ekstrasovšik 'Oganj' krevetu s biokomponentama.

"Čuj", reče Veker, "vidi ove fruktove u tim non-stopkama... Jesili se ikada pitao - jesu li oni uopće ljudi? 'maješ, ne znam kako toljudi uopće mogu izdržati. Jer, kako to snimaju - zatvore cijelodruštvo u studio, svakom po tri samokamere, i udri! šest mjeseciudarnički! A ako su ljudi, 'maješ... Oni sve to rade za pravo, vidiš?I jedu, i kenjaju, i pompaju, i mlate se... Cijela serija je zapravo... Samo ne znam je li umiru... A Vl.Ilj.zna... Ali štos je utome da oni to moraju, 'maješ? Moraju jesti, i sve, ne, inače biflopnuli, ne? Pa se pitam, kako to ljudi izdrže, kako mogu? Bitinetko sasvim deseti, tako dugo, 'maješ?"

"Možda su programirani", reče Gewsch. "Nisu baš mašine, ali supreuređeni. Transformatorske droge, kao kod Specijalnih snaga.Naprave od njih te, Iszciuszkove."

"Gewsch... A ako je sve to stvarno? Ako mi gledamo direktanprijenos ševeljenja politruka po Gliwicama?"

Gewsch se nasmiješi.

Kakav učinak ima 'Subatomska fizika"? Njen je dominantansastojak ekscitator amfetaminskog tipa, koji stimulira desnu (običnomanje aktivnu) polutku mozga, izazivajući šizofreniji slično stanje:pojavu posve nove ličnosti, karaktera - i samih psihičkih procesa -ponekad čak dijametralno oprečnih prvotnoj (lijevom mozgpolutkomvođenoj). Tako da je nafutrani Veker Irtenbeker bio sasvim drukčijaosoba od skrumpiranog studenta-nebohoda koji se bavio sumnjivimoperacijama s drugom Youssoufom.

U ložnicu bračnog para L-K upao je - u OS udarnoj jedinici -X.F.Divadlov, agent privredne policije, opremljen feromondetektorom uobliku kosilice za travu (kosilice su, prema Partijskom biltenu, bileneophodni modni detalj sezone). F detektor Divadlovu je trebao dadokaže kako drugarica Mašinka L-K ima u tijelo na strateškim točkamaugrađene feromonemitere, koje je dala ugraditi ne bi li privuklamladog politruka iz Katowica Naturala Plinskog (ne sluteći, jao! daje on homoseksualno orijentiran). No problem nije u tome, nego si jedrugarica L-K emitere dala ugraditi u sivoj, nelegalnojbiotehnološkoj klinici za kojom traga Divadlov. Dok on unezvjerenomdrugu L-K otkriva sve te pojedinosti, Veker kaže:

"Još jedan problem u tom non-stop čepuharenju. Nikad ne znašgledaš li pravu stvar, 'maješ? Sad gledamo tog frukta iz Pepea - ašto rade Wu-Tang, Gnjiloba, stari Iszciuszko? Oni su izabrali dagledamo pepejca, ali jesu li dobro izabrali?"

"Iznosiš sumpodstavove?"

"Ma, maješ, sve je za ozbiljno - oni svi igraju u ovom trenu,ne? Sve ide - Natural Pinski lovi zgodne aparatčike, i što ja znam. Ami gledamo samo ono što nam je režiser izabrao. Prikraćeni smo,Klasika mi! Iznevjerava se duh non-stopke!"

"Onda bi trebalo gledati deset stvari najedanput", primijetiGewsch.

"To ti je kao prenos Olimpijade. Gledaš nekakvu šljapu koji bacaspompanu kuglu, a na drugom kraju obore svjetski rekord na stometara. Ne, 'maješ, adjino rješenje je da prenose non-stop sveradnje. Svaku na jednom programu".

"I da se svi programi gledaju. Da svatko ima oko hiljadutelevizora."

"U Minsk, Gewsch! To je to - i to onda postaje svijet! I ljudivide sve - postajemo kao bogovi! A-uf!"

"Osim blumaca, ne zaboravi."

"M/L! Centralnoje televidenije omogućava ljudima obogotvorenje!Centrtel - iskupitelj čovječanstva!"

"Moramo javiti Politbirou."

"Smatram da je to herojski od Partije. Zamisli - žrtvuje se zaljude i vodi nas u vlastitu negaciju."

Stari Iszciuszko, rodonačelnik, svlačio se prije spavanja.Mirisao je gaće da ustanovi jesu li još dovoljno čiste. Kraj njega jena turkmenskom tepihu ležao pudl-miljenik; stari Iszciuszkova djecapoturila su mu b/t kiberpudla jer je starac doživljavao teške krizekad bi koji od njegovih kućnih ljubimaca uginuo.

"Kad bi to bila istina", reče Gewsch.

"Prošu?"

"Sve. Ljudi nisu bogovi. Sovmase. Biljke. Sjede pred TVom,slušaju superpop, idu na partijske domjenke, vegetiraju. Mašine 100%.Nemaju pojma zašto rade bilo što. Inercija. Svatko ih gura kamo hoće.A što je najgore - oni koji ih guraju su isto mašine."

"Opet ti."

"Beslovesni stroj koji vodi sam sebe."

"Ja to ne bih slušao."

"A i ti si isti kao i svi oni."

Veker pogleda Gewscha nekako smušeno.

"Molotov ga umlatio", promrmlja. "A čemu onda sve, prašu? Zaštomi nosiš materijal i puštaš da ga prodajem, kad sam isti... kao oni?"

Baš radi toga. Jer si isti kao drugi, dok se ne nafutraš. Jer tene mogu podnijeti dok nisi na "Subatomskoj'. I..." Pauza. "Meni seponekad... Uostalom to te se ne tiče. Meso je tu i izvoli. A i sviđami se... da aparatčiki žderu baš to."

Na TV je drugarica Mašinka L-K, pobjegavši od svog druga suprugai beskompromisnog pepejca, tražila pomoć kod sestre, partgruporga uPolitičkoj redakciji gliwičkog Televidenija; sestra joj nije htjelapomoći.

"Pa mi smo rod!" ridala je histerično drugarica Mašinka. "Neosjećaš? Krv!"

"Jedino što osjećam", odgovarala je sestra-partgruporg, "je da nisi u pravu."

Antologijska scena.

12

Čim je Gardije ušao u radionicu 36AB na petnaestom katuCentruprave Indokseka (Centralne uprave Sekretarijata zaindoktrinaciju SSERa), sa sjedištem na Gornjem trgu Naroda/Narodnostiu Bosanskom Brodu, zaskočili su ga ljudomorno raspoloženi Mužčine. Upiterinu, danas je Miletin dan da pušta kazete, sjetio se Gardije dokga je baterija traktorgitara tukla ravno u njušku. Mileta je bio izPankosmičkog Malošišta i odštekavao je na napredni plotrok; Gardijeje od toga trapio kao rad.klasa u okovima kapitalizma, ali inače muje Mileta bio simpatičan.

"Zdravo stručnjak!" zaurla rečeni Mileta kroz anarhoidnuelektrobaražu 'Djevojačke ploti' ili sličnog dostignuća. Gardijetrgne služkom za pojasom i stiša datfon 50%.

"U Kursk krasni", ispriča se uljudno. "Opremljen sam nagonom zasamoodržanje."

"Vladimir Govnjič", progunđa Mileta, "na najpodobnijem delu!"

"Čto tvoja rabota?" upita ga Gardije sjedajući za svoj radnistol.

"Jao... Krpim onog usranog Harms-robota od prošle nedelje. Akomene pitaš - te superpop TV Harmsijade su pomojka i đubre. Demolišubarem deset komada po jebenom vipusku. E pa onda - ako baš trebadeset kiberspikera da se sjebe, onda ih frlji posle na deponiju, a nemene ovde u zdrav organ. Splotim ceo programski savet. Ih napompam."

"Navodno će uvesti Harmsijade u politpopprogram."

"U tri klasika. Onda će politruci da čupaju noge i grkljanejedni drugima. A ja ću da najebem, razume se", brbljao je Mileta iprovjeravao istovremeno logometrom harmsrobotove integrirščike, brzoi akuratno. Usprkos svojoj neizmjernoj prostoti i onom što suDSZ-referenti u svojim mjesečnim raportima jezgrovito nazivali'ispoljavanje stavova sumnjive podobnosti' (skr. sumpodstavova),Mileta je bio prvoklasan kibertroničar, tako da su ga uvijek budniorgani za sada trpjeli, sve dok u vječnoj dijalektičkoj borbiefikasnosti i podobnosti ne prevagne opet ova posljednja. U idućojčistki - ode on u superpoplogor, mislio je Gardije uzgredno,provjeravajući listu dnevnih radzadataka.

Tri vodokotlića u alarmantnom stanju. Gardije je uzdahnuo iaktivirao VIS dirigirku (dirigirani mikromodul vodoinstalaterskogsmjera). Dirigirka je ispuzala iz svog ležišta i krenulakanalizacijskim cijevima do najbližeg neispravnog kotlića. Gardije jeu Indokseku savjesno i odgovorno vršio poslove i radzadatkevodoinstalaterskog kibernetičara.

"Misli čto včera slučilos", reče Gardije (citirajućisuperpop-hit) dok je dirigirka hitala svom odredištu.

"Šta?" upita Mileta ne dižući glavu.

"Sreo sam 'vušku. Na Prilazu Arme."

"Je l bilo pompanja?"

"Derivatu, ne idet o tome. Nije imala pščik."

"Vidi originala."

"A to je tek početak."

Mileta se okrene prema Gardiju, pokaže znak 'čekaj' i posegnerukom ispod stola. Gardije je znao da biva uključen improviziraniđubregenerator za ometanje DSZ i državnih monitora; njime bi seslužili kad god bi trebalo razgovarati o potencijalnim sumpodtemama.Da se organi ne napinju uludo, govorio je Mileta.

"Ona je nebohod. Na Cvjetovima", reče Gardije kad je proradio<176>G.

"Hm."

"I na trenutke - kao malo... fukt, veš. Ali opet... možda je tood droge."

"Heh."

"Najvjerojatnije krade."

"Oj-joj."

"I Amerikanka je."

"Jebemmu Iljiča!" uzvikne Mileta i tresne logometar o stol.

"Čoveče, ti obaraš rekorde! Znao sam da si šljapa, ali baštoliki... Gigantski! Amerikanka! Daj da te smestimo u MuzejRevolucije, majke mu ga nabijem!"

"Ima super figuru", reče Gardije.

"Ti si pomerio, odštekao i skrozirao. Ne znam šta još čekam -treba da idem po Gajgerov brojač! U Fridriha!"

"Ma, nije... Ona se samo rodila u superpoplogoru, veš... Tamo suje i navikli na Cvjetove, dejstviteljno..."

"Idem da pustim Patetičeskog", reče Mileta, ode do datfona istvarno pusti Patetičeskog. I to 'Tri godine i ni dana manje'.

"Zapravo ne znam zašto ti to pričam", reče Gardijeintrospektivno. "Ne mogu je uhvatiti ni za glavu ni za rep, pa to tije. A svejedno..."

"Tebe će referenti živa da oderu", reče Mileta.

"Inače", doda malo kasnije, "teška je svinjarija to šta suuradili Americi."

"Teroristi su krivi", reče automatski Gardije. "Ultra-anarhisti.Nezapamćeni zločin."

"Jeste, kad su razjebali Washington bojgolovkom, pa su Ameridumali... Ali onda kad je izbila Tragična greška - i kad seispostavilo da je sovetski štit 95,4% nepropustan..."

"Da je bilo drukčije zmendrao bi i cijeli SSER."

"Ne kažem. Nego - je li bilo nužno uzvratiti udarac? I kad jeveć Amerika popušila - je li bilo nužno izolovati? Blokada?"

"Kontaminacija, izbjeglice. Bezbrazlozi."

"Eh..." reče Mileta. "Pitam se samo... kako bi danas svetizgledao? Da nije Sovetski Savez dominantna velesila i kultura i tagovna. Bi li bilo još odštekanije?"

Gardije nije komentirao. VIS dirigirka je stigla na cilj iizvlačila svoja visoko specijalizirana mikrooruđa, prilijepljena uzunutrašnju stijenku kotlića. Tiho je bipnulo kad je Mileta isključio<176>-generator, smatrajući razgovor završenim. S njim je iz svegaispadala superpoppolitika.

Gardije je analizirao oštećeni ventil, otkrio bolesno mjesto iaktivirao brtvilice. Onda se okrenuo da uzme služkom i -

APRIL SE POJAVILA USRED RADIONICE!

"Hhh", prostenjao je Gardije, April ga je ščepala za ruku i bezriječi ga (derući mu kožu noktima) povukla za sobom.

#BANG!koščmar/vrŠludĆtlog:

1000puta*preeksponirana**fot?div!

ljografija&jedšprekodrugogćno

delir!<<onepoznatjelestvari>>*I:

SA/SVIHhhh(G!)STRANA/ODJEDNOM!!!

strahstrahstrahstrahstrahstrAHHH*

SVA*MJESTA*ISTOVREMENO!!*

- i onda su odjednom April i Gardije negdje na Savi međuprivlokalima na čamcima i drždrvećem.

Bljesak.

I grom prejak da bi ga se čulo.

13

"Druže kapetane", reče major Popončikov Pjotru, "ovo je drugpotpukovnik Korzikadze iz Mrežne službe OS. On je komandant Odjela zasadejstva s GOBom. A ovo je inženjer-kapetan Točkin, on će voditioperaciju." Bili su u Komandi Mreže OS u Mavrinu.

"Zdravo", reče Pjotr.

"Pripremili smo vaš materijal, druže kapetane", reče potpukovnikKorzikadze dok su se spuštali liftom u podzemlje, uCentrmrež-kompleks. Interesantno je pitanje - kakvim točnoekstra-sposobnostima raspolaže vaš subjekat."

"Imamo dvije ideje, onako čisto spekulativno", doda Točkin.

"Ili je telekinetičar - što je, prirodno, povezano siscjeliteljskim moćima - koji iz nastranih razloga (psihopatologija)materijalizira dijelove sebe na distanci i tako manipulira objektima,umjesto da pomoću ekstra-moći premješta objekte neposredno. Ili jesposoban da se kreće kroz hipotetsku četvrtu dimenziju."

"U svakom slučaju", reče potpukovnik, "nijedan ekstraščik stakvim sposobnostima nije dosad otkriven. Čak ni oko najvrućih točakau Americi. Mutacija je jedinstvena."

Pjotr pogleda majora Popončikova. Nagađao je kamo drugpotpukovnik smjera.

"I ne sumnjam da vam je jasan strateški potencijal subjekta stakvim ekstra- sposobnostima, u svjetlu dostigunuća našebiotehnologije, druže kapetane", reče potpukovnik. Pjotr zakimaglavom. Eto, vojska se zainteresirala. Od važnosti za obranu zemlje -i ode njegov slučaj. Zdravo druže kapetane. A svinja Popončikov sesamo smješka. Njemu sve ide u plus, takav mu je položaj.

"Jeste li već radili s Mrežom, druže kapetane? upita TočkinPjotra; sasvim reda radi, s obzirom na Pjotrov rang.

"Nisam", odgovori Pjotr kratko.

Bili su propušteni kroz mo. pob. blindirana vrata i našli se uCentrmrežkompleksu; u dugačkoj sali gdje su pred baterijom terminalasjedili operatori s tehnikom na glavama. Oko operatora vrzmali su seinženjeri i tehničari s činovima na radnim mantilima i potiho sedogovara. Služkomi su neprekidno bipovali, magnitštampači zujali.

"A kod nas je, eto, radno", prokomentira potpukovnik Korzikadze."Točkine, koji imamo terminal?"

"# 35, druže potpukovniče", odgovori Točkin. "Evo ga ovdje."

"A sada je, druže kapetane", reče on obraćajući se Pjotru,"neophodn precizno definirati cilj operacije. Što, se specifično,treba saznati?"

Operator za terminalom 35 okrenuo se na svojoj obrtnoj stoliciprema grupi oficira (nije mogao zauzeti stav mirno radi aparature naglavi). Vidi originala, pomisli Pjotr. Taj pogled... Bilo je čakbezobrazno kako je taj čovjek buljio. Pjotr se sjeti pogledaekstraščika iz zavidovske dače. "Tražim idenitfikaciju osobe iz 1346minute video-materijala 7GRRR28/9MOII", reče Pjotr. "U prvom redu -ime i trenutačno mjesto boravka".

"Izvrši", naredi Točkin. Operator se bez riječi okrene natragprema terminalu. I ništa više.

"Operator... on ništa ne radi", reče Pjotr u nedoumici.

"Kakav operator? U zabludi ste", dočeka Točkin trijumfalno.

"Nema operatora; sve što vidite - to je terminal".

"Pred vama je HBTI, heterogeni biotehnološki instrumenat, družekapetane; takva je Mreža. Dio zadataka - koji traže veliku brzinu ipreciznost - kod nas obavljaju mašine, ali tzv. softverske zadatke -živa sila, čija je umna moć, zahvaljujući storjnom dijelu, povećana ido par hiljada puta. Mozgovi - preko kojih komuniciramo s Mrežom,itd. - su priključeni u sistem neposredno putem b/t adaptera - to jeova tehnika na njihovim glavama. Na žalost, niste stručnjak..."

"Kako birate te... operatere?" upita Pjotr.

"To su umno zaostale osobe, koje zahvaljujući svojoj korisnojfunkciji imaju šansu da djeluju kao zdrava ljudska bića", odgovoriTočkin. "Njihovi su roditelji drage volje pristali da im djeca na tajnačin služe Domovini."

Famozni vojni idiote, pomisli Pjotr. Superspecijalne jedinice.Ili barem jedan vid njihove upotrebe.

"U vezi s tekućim zadatkom... Postoji izvjesna mogućnostnegativnog ishoda, u principu. Ako se traženi subjekt nalazi napodručju bivših Sjedinjenih Američkih Država. Podaci kojima Mrežatamo raspolaže dosta su, recimo, nepotpuni. Radi - općenitesituacije, razumijete."

Monitor terminala 35 se osvijetli; inž. kapetan Točkin se nagneda bi bolje vidio.

"Čini se stoprocentni uspjeh, druže kapetane", reče. "Čestitam.Subjekt je - Oneheart, Blankfrank T., itd-itd... rođen 2028... Nalazise u Superpopularnom karantenskom logoru Nantes, 4118, baraka Ž."

"Druže majore," obrati se Pjotr službenim glasom majoruPopončikovu, "tražim dozvolu da naredim privođenje traženogsubjekta."

"Nema potrebe, druže kapetane", umiješa se potpukovnikKorzikadze. "Već smo uprogramirali Permanentnu naredbu zaprovođenje - po preporuci, razumije se, vaših GOB starješina."

Pjotr se (malo kiselo) nasmiješi.

"Trebalo je samo u Mrežnom terminu otkriti lične podatke toggada."

"Pa, počašćen sam što ste mi..."

"primite i moje čestitke, kapetane Ščukin", reče majorPopončikov. Uh, pomisli Pjotr.

"Raport o privođenju trebao bi stići svakog časa", reče inž.kapetan Točkin.

Čekali su.

Raport stigne.

s-pkl 1219/sser

veza: povnarbr. 4160/50-perm.

* subj. OBEHEART, b.t. #rt13422956

NIJE prisutan na teritoriji s-pkl

izvrš. operacija pretresa šir.

spektra/izvbr. 019-23int * rez.

NEGATIVAN * istraga u toku *

16/08/50/0912 sservr.

puk. FRUNSKIN, a.v.

K-dant s-pkl 1219/sser

"To nije moguće", reče zaprepašteno inž kapetan Točkin. Nitkonije na njega obratio pažnju; ostali su oficiri gledali na drugi krajsale, gdje je oko skupine terminala zavladala iznenadna pojačanaaktivnost. Bipovanje skužkoma povisilo se za nekoliko oktava.Pojavili su se oficiri u bijelim smog-bluzonima - GOB agenti stupnjaB i V za kombinirana sadejstva putem Mreže.

Svima je, naravno, bilo jasno što se desilo; zna se radi čegaizbijaju uzbune u Centrmrežkompleksu.

Samo se se pitali: gdje?

"Drugarice potporučnik", zaustavi potpukovnik Korzikadze jednuuzrujanu ženu-tehničara. "Što se dogodilo?"

"Druže potpukovniče - teroristi su uništili zgradu evropskog Indokseka u Bosanskom Brodu!"

14

Dimna pečurka se polako dizala nad gradom. U daljini su zatulilesirene.

Na Savi, oduzete sovmase gledale su pečurku kako polako raste unebo. Onda se na njih srušio vjetar od udarnog vala, i od tog vjetrarasprsla se na komadiće glupo zamrznuta slika. Voda je zakipjela međučamcima-kafićima, poletjela su obrok-pakovanja sa stolova, gomila jepotrčala prema obližnjoj stanici ekspresa rušeći ulične kioske igazeći bespomoćne robosmerlarčike. Odnekud se pojavio vojni samolet uniskom letu i vrisnuo u smjeru pečurke. Prsnulo je razbijeno staklo.

April i Gardije obreli su se u nekakvom prolazu punom praznihkutija superpop-sojburgera 'Radost kolektivizma', po strani oduspaničenih sovmasa. Gardije je gledao April razrogačeno očima. Onase naslonila na zid, teško je disala.

"To je bio on", prodahtala je.

"April - VI.Iilj. - Što..."

"On", reče April. "stavio je bombu kod tebe u Indoksek. Slučajnosam gledala tamo - i vidjela - jer je bomba bila sva preko, razumiješ- a to se odmah vidi - i tebe - i..."

"April - ono - to je Indoksek?"

April klimne.

"O u piterinu", reče Gardije i okrene se od nje, prema šarenojgrpi "Radosti kolektivizma". Mislio je o Mileti. Mislio je o amblemuZagotzerna na kutijama.

"I - svi su mrtvi?"

"Da", odgovori April. Gardije zažmiri. (Crno i bezodgovornosti.)

"Otkud mi ovje, Lenjo ga pompao."

"Išli smo preko. Ja sam te prenijela."

"I reci mi što je to preko."

April udahne. "Bio si tamo, vidio si. Tamo - se vidi svenajedanput. I odatle se može na bilo koje mjesto na svijetu.

Direktno. Mislim da je to četvrta dimenzija."

"V.Ilj.", reče Gardije. Ruke sum mu se počele tresti."Eto. Vjerovatno mi je to radi Amerike. Jer je moja majka bilaozračena dok je bila trudna."

"Ja vidim sve. I gdje god bilo sakriveno. I mogu uzeti što godhoću. I... vidim one dijelove vƒs koji postoje preko, one kojih viniste svjesni. Gdje se vidi što mislite. I sve."

"Jedino..."

Gardije je bio previše pometen da bi razumio sve što Aprilpriča, i tek ga je promjena u tonu natjerala da se okrene. "Čovječe",reče April, "ti nemaš pojma kako je. Tamo. Sve je nadohvat ruke, abezvrijedno - jer je obično, od ove strane, razumiješ? A tamo nemanikoga. U superpoplogoru - ti nemaš pojma, tko nije bio ne može to nizamisliti - tamo sam počala jesti Cvjetove da vidim onu stranu, dabudem ista kao svi, razumiješ? Mogla sam otići odande kad god samhtjela - ali sve je bilo tamo, svi koje sam poznavala, sve! Blesavodijete, eto.Pa i sad, nekad..."

Gardije je uzme za ruku. Počele su ga peći ogrebotine. April setresla. Došla je po mene, pomislio je iznenada. "A on", reče April,"Postoji. Isti kao ja. Samo nikako ga ne mogu pronaći, nikako! Vidiosi kako je preko. Kaos je to. Ima toliko mjestƒ da su šanse..."

To je bio on, rekla je, sjeti se Gardije.

"Sine Lenjine", zazove Gardije prestrašeno. "April - on jepodmetnuo bombu!"

"Da", reče April. "I prije one u Uppsali, Beču i u onomsmiješnom gradu. Tako sam i saznala za njega. VIDJELA SAM IH."

Gardije joj pusti ruku.

Iz zida izađe čovjek.

15

Opet sam na početku, mislio je Pjotr potišteno, izgubljen usredzbrke u Centrmrežkompleksu. Osim što znam koga tražim.

Ali znam također i da je neuhvatljiv. Barem je interes Armijerapidno opao, probao se utješiti.

"Očito", zaključi inž. kapetan Točkin, "bili smo nerealnimisleći da će taj Oneheart - uz svoje ekstra-moći - ostati usuperpoplogoru."

Potpokovnik Korzikadze i major popončkov napustili su dvojicunižih oficira i umiješali se u grupu zauzetu B. Brodskim napadom.

Ostalo je još jedno, pomisli Pjotr. Hazard.

-Druže kapetane", obrati se on Točkin, "mogu li tražiti od Mrežejoš jednu informaciju?"

Točkin ga pogleda. "Možete, druže kapetane. Samo požurite -uskoro će antiterorističke operacije zauzeti i ovaj termina.."

Idiot-terminal ponovo okrene prema Pjotru svoje riblje oči."Koji su restorani (i slični objekti) na području Mreže zabilježili uposljednja dva tjedna porast prihoda zahvaljujući prodaji jela odoriginalnog mesa?" Eto - blesava ideja koja podrazumijeva da Oneheartiz nekog bolesnog razloga nije dragocjene original-artikle samupotrijebio (ali tko bi sam pojeo preko 100 kg mesa, makar ioriginalnog? Za dva tjedna? Ali možda ima i saučesnike. Ili puniškrinju.) nego ga prodao nekom od onih superpodobnih restoranaspecijaliziranih za original-jela, koji su među apartčikima mjerilosocstatusa (iako - uz takve ekstra-moći, njemu rublje neće trebati).I još - da je vlasnik tog fiktivnog superpod. restorana dovoljnopohlepan da svu količinu odmah pusti u opticaj (ali opet, vlasnicijesu u principu pohlepni, Pjotr je radio u sektoru i poznavao tipljudi; a mušterija je uvijek bilo; doći samo na listu čekanja zasuperpod. restoran bio je podvig). Pogledao je Točkina i vidio da jei njemu otprilike jasan taj lov u mutnom. Inž. kapetan se smiješio.Eh.

Odgovor stigne.

VP6788/08/50/1052/ghRt=3

* kišlak&kizjak, amsterdam/SSER

* leger liefhet volk, erevan/SSSR

* no habla caf‚, nanking/KNR

* komuna, pariz/SSER

* zadr. restoran br. 9, pnompen/DRV

* otorinolaringologija 1 i 2, ulan bator/NRM

"Daj ispis s kompletnim podacima", naredi Pjotr terminalu.Poslije se javio majoru Popončikovu.

"Druže majore", reče, "dozvolite da nastavim s istragom u vezi sproblematičnim slučajem."

"Svakako, svakako", odgovori major Popončikov. Misli da idemobavljati formalnosti, raspisati generalnu GOB potjernicu i testvari, znao je Pjotr. "Samo naprijed, druže kapetane." Očaran je štose našao usred velike stvari, makar i slučajno.

Uzbudljivi život GOB agenata.Izž. kapetan Točkin pratio jePjotra do izlaza.

"Znate li, druže kapetane", reče on u liftu, "da je sasvimmoguće da ove terorističke akcije izvodi upravo vaš ekstraščik?"

"To bi objašnjavalo neuspjehe Mreže i GOB specijalnih ekipa idržavnih ekstraščika i sistema osiguranja, rauzmijete."

"HVala na gostoprimstvu, druže kapetane, i zdravo", reče Pjotr,kapija Komande Mreže OS - Mavrino se otvori i on izađe na pločnikAvenije domovinskih koračnica. Krene zamišljen prema stanicigradpojezdmetoa. Sad još i ovo. Ako taj inž. kapetan bude brbljav, ito dođe nekom generalu do ušiju...

Bolje provjeravaj one restorane, reče sam sebi. Ode dupe ako neupali.

A Što ako Oneheart jest taj manijak-terorista, i ja vršimkontrarevolucionarni čin ne izvještavajući nadležne?

Pjotrov služkom zabipuje na građanskom kanalu. Pjotr stane inađe se u nezavidnoj situaciji, bujici sovmasa na putu. Psovali su gai time i ne znajući (jer je bio u civilu) vršili minornisuperpoppolitički prijestup. Olabavite, mislio je razdraženo Pjotr.Ne može čovjek stati na ulici.

"Ščukin", javi se on.

"Druže Ščukin". reče služkom, "ovdje Lenjbolnica 34, Odjel zakancerozna oboljenja. Dužnost nam je da vas izvijestimo da jedanašnjeg dana u 0850 kod vaše supruge, Ščukine Alje Pjerovne,#44LJ8, došlo do naglog pogoršanja zdravstvenog stanja. Zbogprestanka rada oba plućna krila (izazvanog malignim tumorom) vaša jedrugarica supruga smesta priljučena na pulmosupstitutor, međutimnastupilo je duboko komatozno stanje i u 1107 registriran jeprestanak rada njezinog mozga. Više puta ponovljena reanimacijskaprocedura nije dala zadovoljavajući rezultat. Želite li odobritiisključenje sistema za umjetno održavanje životnih funkcija?"

"Majko moja", reče Pjotr.

"Razumijemo vašu tugu, druže", nastavlajo je služkom, "no našaje nemila obaveza da vas upozorimo da trenutačno još najmanje četiripacijenta čeka na red za sistem za održavanje ŽF, te - razumije se,bez pritiska na vas i vađše najimtimnije osjećaje - svaka minuta, uduhu Hipokratove zakletve..." "Isključite", reče Pjotr i ugasislužkom.

Alja.

Prolaznici su ga srdito zaobilazili, udarali služkomima,superpop ženskim torbicama, omladinskim poznakomščikima; b/tšarplaninci su mu se zapletali u noge uz uvrijeđeni lavež, bakicepenzionerke su ga krvoločno odmjeravale, aparatičiki su mu čepilinožne prste.

_______
kako baš sada toliko je malo trebalo da da sam riješio ovaj slučaj sve bi se sredilo zalihe Politbiroa znam kako je to ubolnici izgledalo ti njihovi ŽF sistemi ja sam kriv sigurno je čekalana umjetna pluđa sigurno a kad sam je zadnji put a samo sat kasnije
_________

Ja sam im rekao da je isključe.

Tehnički, ja sam je ubio.

Alja.

16

Čovjek koji je izašao iz zida bio je visok i strašno mršav inosio je maljevičke i Hertzov Crveni sako i Udarničkijeodraz-naočale. I imao je rijetku kosu i fujrok- tetovažu na obrazu.

"April", rekao je i skinuo naočale, "ja sam Gewsch."

April je krenula prema njemu. Gardije se sledio od Gewschovogpogleda. April, April, zvao ju je u sebi. Ona se nije obazirala.

Gewsch ispruži ruku.

April.

"Been looking for you", reče April.

"Znam", odgovori Gewsh.

April prihvati njegovu ruku.

Slijedeći tren više ih nije bilo.

"Radosti kolektivizma" su se samozadovoljno izležavale okoGardija.

April.

17

Rue ST. Andr‚-des-Arts.

"Hajdemo", reče Pjotr Francuzu Patibulaireu, agentu stupnja Wkojeg mu pariška GOB prefektura dodijelila kao vodiča/prevodioca.Patibulaireu Pjotr nije bio baš simpatičan. Pjotr je u zahoduekspresa Amsterdam-Pariz popio stopedest grama sint-votke s dvijetableme "Mirovih brigada", kupljene na crno, i osjećao se vrloanestezirano i bilo mu je svejedno što Patibulaire misli o njemu.

Dva agenta uđu u restoran 'Komuna'.

'Komuna' je, kao i svi dobrostojeći lokali, bila namješetena uretrokolhoznom stilu, velikom hitu tekuće sezone u kultživotupolitruka (a time i aparatčika, razumije se). Sve što treba bilo jetu: prljavi stoljnjaci higijenski zamusani prstima priznatihumjetnika-propagandista, gola rukotvorena žarulja koja visi sa stropana originalnom gajtanu, Seiko kibermuhe-zunzare, unikatne štampaneparole na zidovima (CIJELA ZEMLJA UČI OD ARMIJE, POŠTUJ RADČISTAČICE, UNOSI U ORGANIZAM VRUĆU HRANU I RAZNE ZAKUSKE), naprednam/p impro muzika. Vrlo ekskluzivno, u toku i ukratko podobno. Kao i uErevanu i Amsterdamu.

Inače, zna se, standardno: šank, samovar, rakije, sindikalniorgan reda i mira, konobar (u šik radnik-udarnik kompletu). I pargostiju zaslužnog izgleda u separeima. Original-artikli, dakle, uopticaju.

Sve to Pjotr mehanički snimi pogledom i drveno, škrip-škrap,otkorača do šanka. Mogao se truditi da bude neupadljiv ali baš gabriga.

"Druže", reče i pokaže isprave, "tražimo vlasnika ovog lokalać.Usne su mu se ukočile po putu.

Konobar nije trepnuo.

"Onuda", reče on izvrsnim ruskim (naravno) i pokaže im na kojavrata trebaju ići. Pjotr odškrinuta, Francuz za njim. U kancelarijiukrašenoj divportretima druga Vasilija Jakovljeviča Golovina čekao ihje nosati subjekat sklon gojaznosti s marksistički bunom bradom, ipušio original-cigarete. "Drug AL-Ligam‚nt?" upita Pjotr.

"Ja sam", odgovori bradonja ruski.

"Mi smo iz GOBa" - isprave - "došli smo vam postaviti izvjesnapitanja. Druže Patibulaire", reče Pjotr je zurio kroz prozor. Sunceje zalazilo, nebo je bilo zeleno po rubovima (fotosmog).

"Nema razloga za uzrujavanje", govorio je Patibulaire." Ovo jejednostavni test za prisustvo antidota na supstancu Č u vašoj krvi.Rutina, razumijete..."

"Je li taj - serum istine... stvarno neophodan? pitao je vlasnikdok mu je Patibulaire skidao indikator s kože lakta. "Potrebno je dabudemo maksimalno sigurni da govorite istinu", objasni Patibulaire."A ovim putem to postižemo uz namanje neugodnosti po vas,razumijete..."

I ubrizga mu supstancu Č.

"Puno diskutirate sa subjektima", reče Pjotr dok su čekali triminute da supstanca počen djelovati.

Patibulaire je šutio.

"Od koga si nabavljao original-meso u posljednja dva tjedna?"upita Pjotr omlohavjelog vlasnika. "Svinjetinu, teletinu, piletinu,no?"

"D'un ... ‚tudiant-nebohodimiy", odgovori bradonja.

"Od jednog studenta-nebohoda", prevede Patibulaire.

"Toliko rauzmijem i sam", reče Pjotr. "Kako se zove?"

"Je ne sais pas."

"Opet razumijem", reče Pjotr. "Kako si mu plaćao? Gotovinom? Unaturi?"

"Non, non, avec ma carte magnetique!" odgovori vlasnik. Vidiamatera.

"Nisu me obavijestili da znate francuski", reče Patibulaireuvrijeđeno.

"Daj broj kartice."

"C'est dans ma slouzhokomme.."

Pjotr pošalje dobiveni podatak lokalnoj GOB informbanci.Identifikacija je obavljena za trideset sekundu.

"Nije on", reče Pjotr. "Irtenbeker, Veker, studentbiotehnologije, stipendist M'slija, registrirani narkoman. Maison deProleteriat Internationale 790F/22, Cit‚ Universitaire.

Vodite me tamo. druže."

Ostavili su omamljenog vlasnika da se njiše na stolici.

"To je relativno nepodoban kvart", reče Patibulaire."Antisocijalni elementi, delinkventno-anarhoidna omladina..." Ispred'Komune' čekala su ih dovjica u sivim aparatčik-odjelima.

"Kapetane Ščukin", obrati se jedan od njih Pjotru, "mi smo - A iB iz Specijalnih jedinica Os. Naređeno nam je da vam pružimo pomoć uistrazi."

I zatim (Za Pjotra sasvim suvišno) doda:

"Na najvišem mjestu smatraju da postoji mogućnost da subjektOneheart, Blankfrnk T. ima veze s tekućom serijom terorističkihakcija."

18

"Unutra je", potvrdi specijalac B isključivši ekran-naočale."Druga soba lijevo. Spava. U društvu ženskog subjekta." On, Pjotr ispecijalac A stajali su u mraku u hodniku, pred vratima stanaGewsch-Onehearta. patibulaire je čekao dolje u samoletu i pratiooperaciju preko videa, spreman da u slučaju potrebe uzbuniraspoložive pariške organe reda i mira. Dovde - i do Oneheartovoglažnog imena - ih je vrlo brzo doveo kratki informativni razgovor (uzprimjenu sredstava još efikasnijih od supstance Č) s nesretnimstudentom - nebohodnom preko puta. I upravo se pokazalo da suaparatčik - odjela iznutra puna supersofisticiranog naoružanja iobavještajne opreme.

"To je stopostotno on?" upita Pjotr.

"Potvrđeno."

"Vrata su spremna", javi A. On je pomoću speckoma prodro usigurnosni sistem maszgrade i uspostavio kontrolu nad vratarskimpotprogramom Gewsch-Oneheartovog stana. Tamo su unutra upravo svebrave prešle u položaj 'otvoreno'.

Tri agenta pripreme svoje oružje: Pjotr crnu službenu Škodu,specijalci Čakove s autonomnim fiksiranjem mete. A otvori vrata.Pjotr klizne unutra, specijalci za njim. Mrak, hodnik, bezmanještaja, nekakvo ukrasno bilje se migolju u dnu. Druga vratalijevo; Pjotr za tren zatvori oči. Jedan, dva, tri. Ležali su nakrevetu, zagljeni, zaspali. Nered. Žena je imala fantastično tijelo iduge noge i bila ošišana do kože. Gewsch-Oneheartov obraz se crnio odtetovaže. Dok ih je Pjotr gledao, žena se okrene na bok.

Specijalci opale iz svojih Čakova. Flop flop. Imali suprigušivače.

Tijela na krevetu ses kratko zgrče i sve je bilo gotovo.

"Materinu", reče Pjotr.

A upali svjetlo. B ode do kreveta vadeći usput iz odijela dvijevreće mo. pob. plastike. Nije uopće bilo krvi.

"Naprijed s hladnjačom", zapovijedi A nekome preko speckoma.Pjotr je stajao i blenuo. Specijalci počnu pakirati tijela u vreće,brzo i efikasno.

"Zašto...?" upita Pjotr i spusti ruku u kojoj je držao Škodu.

Odjednom mu je bila jako teška. Boljele su ga noge.

"Druže kapetane", reče A "nama su na najvišem mjestu naredili:smjesta eliminirati."

"Na najvišem su mjestu zaključili", reče B, "da je subjekt radisvojih ekstra-moći, prvo - praktički neuhvatljiv, drugo - preopasanda bi bio na slobodi. Ako stoji iza onih akcija, shvaćate..." Aprijekorno pogleda B-a.

"A čemu... vreće?"

"B/t", odgovori kratko B, najednom vrlo zaposlen.

Tako, pomisli Pjotr. Nova vrsta vojnih ekstraščika.

Išlo mu se kući.

Osjećao se glupo i kao da bi mogao mirne diše podići Škodu dosvoje sljepoočnice i okinuti. Gledao je kako glava Gewsch-Oheheartanestaje u vreći i sjetio se kako mu je taj čovjek pokazao prostuamerički gestu, nekako mu je bilo blesavo oko srca. Neke su se stvari negdje komešale. Gledao je žemu koju nikad ranije nije vidio, a koj aje ispala tek onako, nekako usput. A imala je takvo tijelo i ćelavuglavu i kakvo ime može imati takva ženska? I otkud ona u krevetu s Gewschom? I hiljade pitanja u noći. Hiljade uličnih svjetiljki svijetle na ulicama kojima nitko ne prolazi.

Zvuk dva patent-zatvarača.

Eto.

19

Gardije Kostanj nikad više nije vidio April.


Copyright ©1999 by SF-BAY. Sva prava zadržana. All rights reserved. You are free to read this document online and make links to it. Copying or duplication of this document is not allowed.