MOĆNIK
Žarko Milenić


1. ŽENA

Ni po čemu ta soba nije ličila na ordinaciju. Nije ličila ni na neku normalnu sobu. U njoj nije bilo namještaja. Samo nekoliko jastuka razbacanih po podu. Onih malih tvrdih jastuka koji služe za ukras. Ovi nisu bili ukrasni. Zamjenjivali su stolice. Na jednom sam sjedio i gledao kroz prozor.

Nisam čuo kucanje na vrata. Nisam se oglasio.

Kad su se vrata otvorila nisam pogledao onoga tko je ušao. Ženu koja je stajala.

- Dobar dan, doktore.

- Ne zovite me doktorom - rekoh ne osvrćući se. - Ja nisam doktor. Nisam čak ni liječnik.

- Dobro. Neću... A dan? Je li dobar?

- Kako kome.

- Niste dobre volje?

- Samo sam umoran. Vi ste danas posljednji.

- Da sam to znala ne bih ulazila. Već ste se mogli odmarati. A ja ne volim ni u čemu biti posljednja... Mogu li sjesti?

- To me ne morate ni pitati - rekoh okrenuh se. Ali nisam gledao u ženu već u vrata. - Kad ste već ušli možete mi reći i zašto ste ušli.

Žena je i dalje stajala.

- Sjednite već jednom.

Žena sjedne na jastuk nasuprot mom. Tek sada je pogledah u oči.

- Tako je već bolje - nasmiješi se žena. - Hvala vam što ste se okrenuli. Što ste me pogledali.

- Zar vam je već od toga bolje?

- Jeste... Osjećam da jeste... Meni je svakoga dana u svakom pogledu sve bolje i bolje. Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem!

- Vjerujete u autosugestiju?

- Da. Ali autosugestija za moju bolest nije dovoljna...

- A koja je vaša bolest?

- Bolest vaše žene.

Uznemirih se. Je li ona to primijetila? Upitah:

- Vi znate od čega je bolovala moja žena?

- Znam i da ste je izliječili.

- Moja žena je poginula u prometnoj nesreći.

- Znam. Ali prethodno ste je izliječili. Poginula je zdrava!

U mojoj glavi stade se vrtjeti ubrzani film. Počeo je onog dana kada mi je moja žena pokazala jednu svoju pjesmu. Glasila je ovako:

Otkrij mi tajnu svoje ruke

taj razlog moga buđenja

Tako je silno moćna.

Što krije tvoj svaki nokat?

Po jednu vatrenu ljubav

Film se završio onoga dana kad su liječnici sa zaprepašćenjem ustvrdili da je moja otpisana žena - izliječena.

- Kakve je njeno izliječenje imalo svrhe? - postavih prvi put ovo pitanje naglas. Ali i sada ono je bilo upućeno meni samom.

- Nemojte sebi predbacivati - reče mi žena. - Vi niste krivi što je ona poslije poginula.

- Da sam krenuo na taj put i ja bih poginuo.

- Tko zna. Možda i ne bi...

Drugi film počeo je toga nesretnog dana, a završio sahranom moje žene.

- Vratimo se vama - rekoh. - Od kada bolujete?

- Odavno. Dugo to nisam znala... Znate kako to dalje ide. Doktor do doktora... Svi su me otpisali. Čude se što sam još uvijek živa!

- Sve dok ste živi niste otpisani.

- Najveći optimisti mi daju samo tri mjeseca života.

- Vas liječe sve neki optimisti! - prvi put se nasmiješih.

- Zato ih i plaćam... Ništa nema gore od skrivanja. Da cijelo vrijeme mislim kako sam zdrava, a onda umrem nenadano!

- Većina nas umiru nenadano.

- Poput vaše pokojne žene.

Namrštih se. Prijekorno je pogledah:

- Molim vas da moju ženu više ne spominjemo!

- Na žalost, morat ćemo ako me mislite liječiti.

- Zar se nadate da ću vas ja izvući?

- Vi ste mi posljednja nada!

Irorično se nasmiješih. Upitah ženu:

- Jeste li to rekli svakom liječniku prije no što vas je otpisao?

- Nisam. Samo prvom... Ustvari drugom. Prvi je tek ustanovio bolest.

- A ostali? Uzeli su novac, a nisu vam dali garanciju?

- Meni novac nikad nije bio važan. Čak ni onda kad sam mislila da ću živjeti sto godina!

- Nije vam bio važan jer nikad niste oskudijevali u novcu!

Žena se izvještačeno nasmiješi. Onda upita:

- Koliko vi tražite?

- Ja ne tražim ništa. Oni koji dolaze mogu dati koliko hoće. Oni koji nemaju ništa ne moraju ništa ni dati. Sve to ide u sirotište.

- A vama ništa?

- Tek za ono najnužnije.

- Griješite. Mogli biste se obogatiti.

- Zar više od vašeg pokojnog oca?

- Znali ste moga oca? - začudi se žena.

Htjedoh reći da sam poznavao njenog oca onoliko koliko su i ostali poznavali svog najbogatijeg sugrađanina. I koliko poznaju svoju najbogatiju sugrađanku... Misle da znaju sve o njoj, a ustvari ne znaju ništa. Misle da je zdrava i sretna, a ona je bolesna i nesretna! Ali nisam sve to rekao bojeći se da je ne povrijedim. Mada sam pretpostavljao da se ona ne bi naljutila.

- Nisam osobno - odgovorih. - Samo po čuvenju... Ne, ne bih se želio obogatiti. Nije to za mene.

- Ali sigurno vam je drago kad sirotište više dobije. Bogataše trebate lešće liječiti.

- Ja pokušavam liječiti sve koji dođu ovamo.

- Neću žaliti novaca ako me budete liječili onako kao što ste liječili svoju ženu...

- Opet vi o mojoj ženi!

- Moram. Zar ne bolujemo od iste bolesti?... Bolje da kažem ona je bolovala od iste bolesti kao i ja.

- Ja sve liječim na isti način. Dodirom...

- Vašu ženu niste liječili samo dodirom.

- Ne razumijem vas. Što ste time htjeli reći?

- Vaša žena je bolovala od raka materice. Da je imala rak na dojci dodir bi bio dovoljan.

Pogledah je razrogačenim očima.

- Znam što mislite - reče žena. - O mrtvima sve najbolje... Nisam željela biti ni izravna ni prosta... Meni je uvijek bilo dopušteno više nego drugima. Pogotovo sada. Sad mi je svejedno što drugi misle o meni. Ionako ništa ne mogu izgubiti!

Sjetio sam se jednog filma koji je zaista snimljen. Neka bogatašica želi dati veliku sumu novca jednom slavnom detektivu. Zauzvrat traži samo to da on spava s njom. Želi dijete od genijalnog oca!

Ali detektiv odbija. Kao razlog navodi do tada nepoznatu činjenicu da je homoseksualac! Da ima ljubavnika!

- Hajde, što čekate?! - poviče žena. - Istjerajte me!

- Nikoga ja iz ove sobe nisam istjerao pa neću ni vas.

- A što ćete raditi? Pustiti me da sama izađem?.. Umorni ste. Gladni... Izaći ću i možete se onda odmoriti. Večerati...

- Ja bih vam pomogao kad bih znao da ćete ozdraviti...

- Vi svima pomažete. Nikoga ne odbijete. Dobit ćete novaca više no što ste i sanjali!

- Ja nisam muška prostitutka... Ne treba mi vaš novac.

- Onda učinite samo dobro djelo!

- Ne mogu vam udovoljiti. Ja moju ženu nisam liječio seksom već ljubavlju.

- Nemojte mi reći da ni s jednom ženom niste spavali ako to nije bilo iz ljubavi!

- Ja sam spavao samo s mojom ženom!

- Mislite da ne bi mogli s nekom drugom?

- Ne bih.

- Otkud znate ako nikad niste probali. Vi ste moćnik. Zar mislite da nećete moći?

- Kad mi dođe neki bolesnik ne znam hoću li ga izliječiti ili neću.

- Većinu ste izliječili...

- Ne na takav način... Znam da to nisam u stanju... Kad bi tražili samo oca svome djetetu pristao bih biti davalac. Ali...

- Moglo bi se i to dogoditi - nasmiješi se žena. - Ne bih se zaštitila...

- Dijete treba biti plod ljubavi.

- Mnoga to nisu... Vi niste imali djece?

- Nisam.

- Ni ja. A kao svaka žena voljela bih imati djecu. Sad mi je i krajnje vrijeme.

- Drago mi je da ste optimist.

Gledali smo se bez riječi.

Koliko joj je godina? Ne više od trideset i pet. Likom je sušta suprotnost mojoj ženi. Crnokosa, visoka, mršava... Začudo odjevena u neku jednostavnu, neupadljivu haljinu. Nenašminkana i nenafrizirana. Onaj tko je ne zna nikad ne bi rekao da je bogatašica.

- Privlačni ste - rekla je ono što sam ja pomislio o njoj.

Onda sam pogledao kroz prozor i rekao:

- Mogu vas liječiti sam onako kako znam.

- Znate vi i bolje!

- Na vašem mjestu prihvatio bih ono što mi se nudi.

Žena ustade. Reče:

- Razmislit ću.

Okrenuh se i rekoh:

- Molim vas, nemojte dugo.

- Bojite se za mene? - nasmiješi se žena. - To je dobar znak... Doviđenja!

 

2. INSPEKTOR BED

I dalje sam gledao kroz prozor. Začuo sam kako se vrata ponovo otvaraju. Pomislih kako ih je trebalo zaključati. Ili još bolje prvo izaći pa onda zaključati. Uostalom radno vrijeme istaknuto na vratima je isteklo. Čak i prije no što je žena bila ušla.

Zar se vratila?, pomislih. Ta mogućnost me je nagnala da se okrenem.

Ali razočarao sam se kad sam ugledao muškarca i još k tome antipatičnog lica. Reče:

- Dobar dan.

Htjedoh reći kako više ne primam pacijente. Ali ipak rekoh:

- Što vas muči?

- Mene?... Muče me oni s druge obale. Oni drugi Berani.

- Zar ste zbog toga došli meni?

- Ja sam iz policije - inspektor izvadi dokument koji ni ne pogledah. - Ime mi je Bed. Jeste li čuli za mene?

- Ne.

- Vas je svojevremeno bio uhitio moj kolega... Ne bih želio biti neskroman, ali mojom ste zaslugom pušteni iz zatvora...

Prisjetih se one ne baš ugodne zatvorske noći. Jedine zatvoreničke noći u mom životu.

- Ja vas ne bih ni uhićivao - nastavi brbljavi inspektor. - Bio mi je i ranije poznat vaš način rada. Znam da ste mnoge ljude izliječili. Ostalima niste naškodili... Pri tome ništa niste tražili zauzvrat. Za razliku od ostalih nazovi moćnika koji nemaju u sebi nimalo bioenergije.

Ova tirada stade me nervirati. Nastojao sam to skriti mrzovolju. Uspio sam zijevnuti ne otvarajući usta.

- Novac od bogatih - nastavi drobiti inspektor - i onih koji su vam se htjeli na taj način odužiti dajete u sirotište...

- Šta onda sad hoćete od mene? - pobojah se da je inspektor u ovom mom pitanju ipak osjetio trag nervoze.

- Neke informacije...

- U znak zahvalnosti što ste mi pomogli?

- Ne. Postupio sam onako kako sam mislio da je ispravno. A znam da ćete i vi tako postupiti...

- Zašto vas muče "oni drugi" Berani? - vratih se drugoj temi razgovora.

- Čuli ste za AN-1?

Htjedoh pitati "Što je to?" ali se suzdržah. Nisam čitao novine niti gledao televiziju. Čak ni slušao radio. Ali nije bilo moguće o tome ništa ne čuti. U onim rijetkim trenucima dok sam šetao Berom mogao sam samo o tome slušati razgovore. Kao da Berani ni o čemu drugom u zadnje vrijeme ne razgovaraju... Prije tri dana u vodovod grada Bera, koji se nalazi na drugoj obali rijeke Line, ispuštena je kemikalija nazvana AN-1. To je skraćeno od Antinatalna. U prošlosti Zemlje više puta je bačena atomska bomba. Prvi puta je bačena na japanske gradove Hiroshimu i Nagasaki, u kolovozu 1945. godine. Uništila je i ljude i zgrade. Neutronska bomba (čistija, kako su je humanisti posprdno nazivali), koja srećom nije nigdje bačena, mogla je uništi samo ljude. Zgrade bi ostale nedirnute. AN-1 ne uništava ni ljude ni zgrade. Ustvari uništava ljude ali samo one nerođene. Zato se i zove antinatal. Od njega djeca ne rastu! Žene ostaju trajno neplodne!

Dobro je, pomislih, što sam rekao da sam čuo. Jer inspektor Bed bi se prvo zaprepastio. Onda bi izvalio bar desetak rečenica u kojima bi izrazio svoje čuđenje mojom neinformiranošću i nezainteresiranošću. Potom bi održao predavanje o AN-1. Pričao bi kao da je kemičar, biolog ili, što je još gore, biokemičar. I još opširnije. Jer znanstvenik bi pričao o onom što zna. Inspektor bi pričao i o onom što ne zna. O onom što samo nagađa.

- AN-1 je bolji od antibebi pilula! - nasmija se Bed. - Odjednom vas zaštiti za cijeli život!... Blago njima. Sad mogu voditi ljubav do mile volje!

Nikada mi riječ ljubav nije zvučala odvratnije nego iz usta ovog kretena od inspektora.

- Oprostite - Bed se prestade smijati. - Baš i nije smiješno, zar ne?

Nisam rekao ništa.

- Volite li crni humor?

- Ne - priznadoh.

- Prelazak na drugu obalu je zabranjen. Most je srećom srušen za vrijeme rata i još nije obnovljen. Postavili smo graničare duž cijele obale uz naš grad da budno motre kako ne bi nekom od njih palo na pamet prijeći čamcem ovamo. Ili čak preplivati. Naređeni im je da pucaju pokraj njih kako bi ih natjerali da se vrate tamo odakle su došli!

- Zašto sve to? - zanimalo me je.

- Kako zašto? Što će nam neplodne žene. Ionako nam natalitet iz godine u godinu sve više opada. Bijela kuga je naša kronična bolest. Rijetke su obitelji i s dvoje djece... I sad zamislite da se neki naš muškarac oženi njihovom ženom koja mu nikad neće roditi nasljednika. Bila bi to čista prevara!

- A da se njihov muškarac oženi našom ženom? To ne bi bilo štetno, zar ne?

- Bilo je prijedloga da se most ne ruši. Da se postavi policijska postaja koja bi propuštala samo njihove muškarce... Ali taj prijedlog je odbačen. Jer kao prvo puno bi stajalo a naš grad ne ubraja se u red jednog od bogatijih... Zatim to bi zakompliciralo stvari. Znate kakvi su danas mladi. Ne znaš koje je muško a koje je žensko!

- A na osnovu dokumenata?

- To bi policiji još uvećalo posao. A znate i sami kakva su ova moderna imena. Ne znaš jesu li muška ili ženska. Osim toga utrpali bi nam se travestiti i hermafroditi. Morali bi ih skidati do gola što je još kompliciranije i skuplje... I na kraju što će nam njihovi muškarci. Mi i naših imamo isuviše!

- Kako to mislite isuviše?

- U našem gradu muškaraca ima približno onoliko koliko i žena. Dosta naših muških je nezaposleno. Zar da im oni stvaraju konkurenciju i u poslu i u ljubavi?!... Jer nije teško pretpostaviti da bi njihovi muškarci nagrnuli ovamo. Većina muškaraca želi da im žena rodi. Bar djevojčicu. Kad bi prešli ovamo oni ne bi birali ni žene ni posao. Plaće bi znatno opale zbog veće potražnje. Oni ne bi postavljali uvjete samo da mogu da izdržavati žene i djecu... Izbili bi socijalni nemiri. Osim toga oni su druge nacije i druge vjere. I uz to naši neprijatelji!

- Znate li onu poznatu činjenicu iz genetike da najbolje potomke daju pripadnici ne istih već srodnih jedinki. To važi i za ljude. Za potomke majke i oca različitih rasa.

- Ja sam iz biologije imao slabe ocjene.

- Mogli bismo im pomoći. Naše žene bi se mogle tamo udavati.

- Ali time bi se smanjio broj naših žena. Nastale bi borbe za ženku. Poliandrija. Muški haremi!

- Mislim da ne bi - rekoh. - Ako našim muškarcima i uzmanjka žena mogu ih potražiti u nekom drugom gradu.

- Moja žena je nekada živjela u drugom gardu. Iz iskustva vam govorim da je to skupo. Nemojte misliti da je ona dolazila ovamo. Ja sam išao tamo. Samo put me košto ko Svetog Petra kajgana! Onda sam trošio, a trošim i sad na tu rasipnicu!

Bed se nasmija. Ja ostah ozbiljan. Rekoh:

- Most je srušen. Ali oni mogu doći na neko drugo mjesto i ući u naš grad.

- U pravu ste. Zato smo se dogovorili s policijom iz drugih gradova na našoj obali da ne propuštaju one s kojima na dokumentima piše da im je mjesto boravka...

Na kratko se zamislih. Onda upitah inspektora:

- Zašto ste mi sve ovo ispričali?

- Ako se ne varam vi liječite i neplodnost?

- Pokušavam...

- Logično bi bilo da se njihove žene pokušaju kod vas liječiti... Ali se varaju ako misle da im vi možete pomoći. Tu ni Bog više ne može pomoći!

- Ja od mojih pacijenata ne tražim dokumente ni nalaze.

- Tražimo od vas da to ubuduće činite!

- Ali ja za to nemam vremena. Ovdje je svaki dan gužva. Kako bih stigao da liječim kad bih i to radio! Nemam ni medicinsku sestru koja bi vodila evidenciju... Nalazi mi ne pomažu. Ja ne znam latinski...

- Mi ćemo vam dovesti sestru. Ne zna ni ona latinski, ali može utvrditi gdje su dokumenti i nalazi izdani i jesu li falsificirani.

Ovo mi se nimalo nije svidjelo. Upitah:

- Ako odbijem?

- U tom slučaju čeka vas vaš ćelija. A mi ćemo pronaći drugog moćnika koji će vas zamijeniti. I uz to će biti voljan za suradnju. Makar i ne znao liječiti!

Inspektor Bed izvadi karticu iz džepa i stavi je na jedan jastučić. Reče:

- Ovo je moja posjetnica.

Krenu prema vratima. Prije no što je ih je otvorio reče:

- Doviđenja.

3.DRUGA ŽENA

Kada sam ponovo čuo njen glas trgnuo sam se i naglo okrenuo. Opet je rekla:

- Dobar dan.

Gledajući kroz prozor sam se nasmiješio. Opet je došla. Već drugi dan!

Ali nisam joj poklonio osmijeh. Bio sam zaprepašten. To nije bila ona već neka druga. Htjela je biti ona druga koju sam poznavao tako dobro. Moja žena.

Obojila je kosu u plavo. Frizura preslikana s pokojnice. Čak i isti model njene plave haljine. Voljela je plavu boju. A kad je prošli put došla ništa na njoj nije bilo plavo. Odakle je samo, saznala da je pokojnica nosila tu odavno demode hajinu?

- Zašto ste to učinili!? - nisam odavno bio povisio glas kao sada.

- Učinila?

- Zašto ste se unakazili?!

- Unakazila? Ali svi mi kažu da sam sada ljepša. Mislila sam da će se i vama ova promjena svidjeti...

- Pogriješili ste. Grdno ste pogriješili!

- Ali...

- I što sada hoćete? Da zamislim da ste moja žena. Da skinem s vas tu mrtvačku haljinu i obavimo ono što se naziva bračnom dužnošću!

Bila je problijedila.

- Molim te, uozbilji se. Nije ti pet godina! - i sam sam bio iznenađen što sam prešao na "ti".

Izašla je bez pozdrava.

4. GRAD BER

Od završetka rata između Zedonaca i Loranaca prošle su dvije godine. Nakon potpisivanja primirja brzo su uspostavljeni diplomatski odnosi između dvije jedine države, dva jedina naroda na planeti Gaji koju su davno nastanili naši preci sa Zemlje. Novinski tekstovi s jedne i druge strane o nepravednoj podjeli jedinog kontinenta Gaje na istoimenoj planeti više se nisu objavljivali ni u zedonskim ni u loranskim novinama.

Međudržavnim sporazumom je odlučeno da granica teče tokom rijeke Line te duž gorja Sun. Time je kontinent podijeljen na dva nejednaka djela. Veći dio pripao je državi Zedoniji na osnovu njihovih statističkih podataka o većem broju Zedonaca. Ali problem je bio ustvrditi koji su Zedonci a koji Loranci. I jedni i drugi su potomci s matične planete Zemlje. Podjela je bila vjerske prirode. Loran i Zedon bili su dva brata koji su osnovali sopstvene religiozne pokrete. Poslije njihove smrti ti pokreti su nazvani po njima - loranstvo i zedonstvo. Među njima nije bilo suštinske razlike. Obje religije su monoteističke. Deset godina uoči početka rata na popisu stanovništva preko osamdeset posto Gajanaca su izjasnili da su ateisti. Deset godina kasnije kao ateisti izjasnilo ih se oko pet posto.

Oko podjele Bera nije bilo nikakvih problema. Taj grad se prostirao na obje obale rijeke Line. Zvanično nikad se nisu koristili posebni nazivi za dio grada na lijevoj i dio grada na desnoj obali. Nezvanično se govorilo o Gornjem i Donjem gradu ili Sjevernom i Južnom. Tako je i ostalo. S obje strane je ostao samo - Ber. Prijedlog da se sada ta dva posebna grada nazovu Zedonski i Loranski Ber ni na jednoj strani nije usvojen. Pošto se sada radilo o dvije zasebne države smatrali su i jedni i drugi da nema potrebe za preimenovanjem naziva grada odnosno gradova.

* * *

Tijekom četvorogodišnjeg rata između Loranaca i Zedonaca, prvog u povjesti Gaje obje zaraćene strane izdvajale su veliki dio sredstava iz državnog proračuna za proizvodnju naoružanja. Veliki broj znanstvenika radio je na usavršavanju i izumu oružja. Po sklapanju primirja pokrenuta je inicijativa s jedne i druge strane u ime Pokreta za mir da se unište svi tipovi kemijskog oružja.

Prijedlog je usvojen. Tako je trebala biti uništena i kemijska supstanca pod nazivom AN-1. U slučaju da se ta supstanca ispusti u vodovod njenim djelovanjem dolazilo bi do trajnog steriliteta u žena.

AN-1 je izumila grupa zedonskih znanstvenika. Međutim njenom uništenju usprotivilo se desno krilo vladajuće Zedonske stranke. Oni su se izdvojili i osnovali posebnu Zedonsku Borbenu Stranku. Vođstvo te stranke je odlučilo da se ukradena količina supstance AN-1 tajno ispusti u vodovod loranskog grada Bera.

Sutradan su javno obznanili što su učinili. Vođstvo Zedonske Borbene Stranke je bilo uhićeno. Bilo je zakazano suđenje. Ali to nije spriječilo mnoge Lorance da održe prosvjedne demonstracije protiv Loranaca. Biti Zedonac ili potomak iz mješovitog braka (pogotovo ako ti je otac Zedonac) u Loraniji nije bilo preporučljivo.

5. ZMIJA

Ona koju su poslali iz policije nije bila medicinska sestra već policajac. Ali nije mi zbog toga bila antipatična. Kao žena nije bila ružna. Čak je bila privlačna. Tridesetogodišnjakinja, smeđokosa i smeđooka. Naravno nije sada nosila uniformu. Gledajući je teško bi se moglo zaključiti da je policajka.

Ono što mi se nije svidjelo bio je njen stav prema meni. Ona (nije se predstavila, niti sam je pitao kako se zove) se od početka postavila kao da je glavna u mojoj kući. Kao da je ova ordinacija njena i da je ona ta koja liječi, a ja samo onaj koji prima pacijente. Čuo sam iznutra kako Zmija (tako sam je prozvao) galami na pacijente, kako ih naziva simulantima i hipohonderima. Čuo sam kako unaprijed traži od pacijenata novac od čega, vjerojatno, veći dio trpa u svoj džep. Novac u sirotište više nisam nosio ja već ona i nisam mogao znati koliko novca u drvenom sandučiću ima. Nisam to znao ni prije jer ga ni ranije nisam brojao, ali sada bih mogao ocijeniti po težini sandučića. Sigurno je sada lakši. U Beru su se često pričali vicevi o "poštenim" berskim policajcima.

Stanka između ulaska dva pacijenta zaredom bila je neobično duga. Bilo mi je jasno da policajka pažljivo ispituje pridošle. Vjerojatno ni ne prima one koji nemaju osobne dokumente i nalaze. Oni koji su ulazili u ordinaciju djelovali su uzrujano. Jednog mladića sam pitao što je razlog njegovoj deprimiranosti. Ovaj mi priznade da ga je uzrujala sestra.

Mladić nije bio ni završio svoju priču kad je nazovi sestra upala u ordinaciju bez kucanja. Povikala je:

- Slušaj ti, nadriliječniče!...

- Meni govorite? - upitah.

- Da, tebi! A kome drugom!... Pacijenti su navalili ko ludi, a ti umjesto da ih tobože liječiš ispituješ ih o nebitnim stvarima. Zbog nepotrebne priče ovog mladunca ostali moraju više čekati!

- Gospođo, ne volim kad me se prisluškuje - rekoh.

- Ti dobro znaš zašto sam ja ovdje!

- Znam. Ali malo više obzira prema pacijentima i meni neće vam biti na odmet.

- Ne seri i radi svoj poso! Osim ako nisi poželio da se ponovo vratiš tamo di si jednom već bio na konaku!

Ušutjeh. Zvali su me moćnikom, a odavno se nisam osjećao tako nemoćan kao sada.

- A ti, mali, napolje! - pokaza tobožnja sestra pacijentu na vrata.

Mladić izađe. Bolje reći pobježe.

Drugog dana broj pridošlih pacijaneta znatno se smanjio.

- Sad se već može bolje raditi - zadovoljno je zaključila Zmija.

6. NJIH DVIJE

Čuo sam njen glas. Srce mi jače zalupa. Što se to događa sa mnom?

- Dobar dan.

- Dajte mi nalaze i osobna dokumenta.

- Tko ste vi?

- Ovdje ja postavljam pitanja. Jesil čula šta sam rekla?!

- Nalaze nemam. Nisam ni znala da ih trebam ponijeti. Bila sam jednom...

- Nek ste bili i sto puta. Bez nalaza ne možete uć!

- Doktor mi nije rekao da mu trebaju.

- Kažem vam ja! I nije on nikakav doktor!

- Niste ni vi nikakva setra!

- Slušaj, damo! Ja nemam vremena da se ovdje raspravljam s tobom! Iza tebe ljudi čekaju. Bez nalaza nema šanse da uđeš! Donesi pa stani u red!

I tada sam ustao. Ja, Moćnik. Otvorio vrata. Žena je bila odjevena kao i prvi put.

Rekoh Zmiji:

- Pustite moju pacijenticu da uđe.

- Ne miješaj se u moj poso!

- Molim vas da se pristojnije ponašate!

- Ja radim po propisu. Nikog bez nalaza neću pustit unutra!

- Molim vas da ovaj put napravite izuzetak.

- Nema izuzataka! Oni vani sve čuju. Kad čuju da sam je pustila i oni će htjet uć bez papira! Nisu ni oni budale!

- U redu je, doktore - reče žena. - Doći ću sutra s nalazima i sve će biti u redu.

- Ako se budeš kulturno ponašala! - odbrusi joj Zmija.

7. RAZGOVOR S INSPEKTOROM

Nakon radnog vremena (koje je Zmija znatno skratila usklađujući ga sa standardnim radnim vremenom berske administracije) otišao sam u policijsku postaju i potražio onog istog inspektora koji mi je poslao Zmiju.

- Kojim dobrom, doktore? - naceri se inspektor Bed kada me ugleda pokunjenog.

- Nisam došao s dobrim vijestima. Ona žena koju ste poslali...

- Šta je s njom?

- Ponaša se bezobrazno prema mojim pacijentima.

- Ona radi svoj posao.

- Znam da radi. Ali ne radi kako treba.

- Rekao sam vam da ona nije medicinska sestra već policajac. Ona kao policajac obavlja svoj zadatak kako treba!

- Ona ni ko policajac ne radi posao kako treba!

- Nije vaše da to procjenjujete. Zato sam ja tu i oni koji su pretpostavljeni i meni i njoj.

- Nemam ništa protiv toga da vaša službenica provjerava dokumente mojih pacijenata. Ali ona svojim ponašanjem tjera moje pacijente. Već danas im se broj znatno smanjio u odnosu na jučer. Ljudi nisu glupi. Već čujem da se priča da ste je vi iz policije poslali... Uz to je skratila moje radno vrijeme.

- Vi se i trebate više odmarati, doktore.

- U gradu se već pročulo za njeno ponašanje. Ljudi se nerado odlučuju da dođu. I oni koji su bili i moji potencijalni pacijenti... Znate li šta je u tome loše?

- Ne - reče hladno inspektor.

- Neće se usuditi doći ni Loranijanci!

- To nam je i bio cilj, ako ste zaboravili.

- O nedoličnom ponašanju vaše službenice zna se u našem Beru. Ali ne zna se na drugoj obali. Oni Loranci koji su ovamo došli, kad za to čuju neće htjeti kod mene da se liječe. Otići će u neki drugi grad. Tako ih nećemo moći otkriti...

- Šta predlažete?

- Da pošaljete drugu, pristojniju ženu... Onu koja neće ocrniti obraz berske policije.

- Razmislit ću o tom prijedlogu - reče inspektor. - Ali o tome ne odlučujem samo ja.

* * *

Mom prijedlogu je udovoljeno. Poslali su novu sestru, stariju i ružniju, ali sasvim pristojnu i korektnu. Ona vjerojatno nije prisluškiavla moje razgovore s pacijentima. Ako je to činila bilo je to neprimjetno. Broj pacijenata se brzo povećao. No radno vrijeme je ipak ostalo standardno.

8. POSJET

Danas nisam gledao kroz prozor. Kad bi pacijent izašao nisam skidao pogleda s vrata. Očekujući da će opet doći - ona.

I došla je.

- Kako si? - upitao sam je.

- Mislila sam da ti se ono "ti" izmaklo.

- Nije. Žao mi je što sam bio onakav kad si dolazila.

- Hvala ti što si me branio pred onom bezobraznicom.

- Ja sam je nazivao Zmijom.

- Zar si joj se tako obraćao? - nasmijala se.

- Nisam... Srećom ona se više neće vraćati i nema razloga da o njoj više pričamo.

Nasmiješila se. Sviđao mi se njen osmijeh.

- Zaista nisam trebala mijenjati izgled. Sad svi kažu da mi stari izgled bolje pristaje.

- Nije bitan vanjski izgled. Budi ono što jesi. Ne smiješ uobraziti da si neka druga žena.

- Tvoja žena, htio si reći, zar ne?

- Nisam je htio spominjati.

- Zašto? Ti si njom bio oženjen. To je činjenica. Ako vjeruješ u zagrobni život srest ćeš je i tamo. Misliš li da će i tamo biti tvoja žena?

- Ne vjerujem u zagrobni život.

- Ni ja.

Pogledala je kroz prozor. Nije mogla vidjeti ništa naročito. Samo ulicu i prolaznike. Možda me htjela pita zašto stalno gledam kroz prozor. Ali nije.

- Sjedni - rekoh joj.

- Kako ti je ime? - upitala me je.

- Zon.

- Ja sam Eta.

- Znam.

Pamtit ću uvijek taj dan. Dan kad smo se prvi put poljubili.

9. LORANCI

Onda se dogodilo ono što je inspektor Bed slutio da će se dogoditi. Došli su Loranci. Njih dvoje.

Ali prije toga, iste te večeri, dogodilo se ono što je Eta željela. Ali želio sam i ja. Bio sam prvi put u njenoj kući. I prvi put smo tada vodili ljubav.

Netko je lupao na moja vrata. Bolje reći udarao je u njih i sve snage. Ali nisu bila su zaključana. Otvorio sam ih. U mene je zurilo preplašeno lice mlade djevojke. Muškarac oslonjen na njeno rame bješe tada izgubio svojest. Pade. Djevojka ga htjede uhvatiti za ruke, ja za noge kako bi ga zajedno odnijeli do kreveta.

- Sam ću - rekoh, podigoh muškarca i odnesoh ga tamo kamo je ona mislila.

- Polako, doktore, ranjen je u rame!

Ona, dakle zna, tko sam.

Kad sam ga spustio na krevet pogledao sam ranu. Oko nje mu je bila omotana neka krpa. Žena je bila otkinula rukav svoje košulje. Rana se nije vidjela, ali nije sigurno bila opasna. Još uvijek je krvarilo iz nje.

Nazvao sam Etin broj. Javila se ona. Srećom nije bila zaspala.

Ispričah joj o čemu se radi. Rekla je da će doći.

I došla je. Vrlo brzo.

- Smjestit ću ga kod mene - rekla je Eta. - Moj liječnik će ga pregledati i previti ranu.

- Eta, tebi je sigurno dobro poznato da je ovo što mi radimo zabranjeno. Da nas zbog toga mogu oboje strpati u zatvor!

- Znam.

- Zašto onda to činiš? Zbog mene?

- Najviše zbog njih - rekla je i nasmiješila se.

Eta je muškarca odvezla svojim autom. Ja sam ostao sam sa ženom. Pogledao sam joj lice. Bilo mi je poznato.

- Mi smo se već sreli? - upitah je.

- Nismo. Ali imali ste prilike upoznati moju sestru blizanku. Reu...

- Nju sam liječio od neplodnosti.

- I izliječili. Ona mi je i preporučila vas. Rodila je kćerku. I ja sam neplodna. Ona više ne želi imati djece. Ali želim ja. Zovem se Ria.

- A onaj muškarac? Što vam je on?

- On je moj muž. Nije me htio pustiti samu... Pucali u nas. Nije mi jasno zašto... Ranili su Vona...

Sjetih se inspektorovih riječi. Rekao je da neće pucati u Loranijance koji budu pokušali da se dokopaju ove obale. Samo uvis kao znak upozorenja. Zaplašiti ih. Dati im znak da se vrate tamo odakle su došli. Inspektor je lagao.

- Iskočili smo iz čamca u koji su oni i dalje pucali. Bio je mrak. Mislili su da smo se utopili! - zaplakala je.

- Ipak ste uspjeli preplivati - rekoh.

- Ni sada mi nije jasno kako nam je to pošlo za rukom. Nisam tada ni znala da je Von ranjen. I kako je mogao plivati...

- Sad je sve u redu. Vaš muž je mlad i snažan. Brzo će se oporaviti...

- Ne znam kako bih vam zahvalila.

- Ne zahvaljujte meni. Već mojoj... - na trenutak nisam znao koju riječ da upotrijebim. Onda dopunih: - ... prijateljici. I njenom liječniku.

- A hoćete li vi biti moj liječnik?

- Nastojat ću vas izliječiti kao što sam nastojao izliječiti vašu sestru.

- Ali sada se situacija promijenila. Dok ste nju liječili niste radili ništa protuzakonito.

- Liječenje nikad nije protuzakonito. Neću vas moći liječiti u svojoj ordinaciji već ovdje. Možemo početi još danas. Čim se presvučete i večerate.

10. OPET INSPEKTOR

Inspektor Bed me posjetio sutradan kad sam htio da zaključati ordinaciju. Sestra koju je on poslao upravo je bila otišla.

- Dobar dan, doktore - inspektor pokaza zube koji niti su bili čisti niti na broju.

- Dobar dan - rekoh trudeći se da ne izgledam smrknut u skladu s mojim raspoloženjem.

- Šta ima novo?

- Ništa. Kao što vidite radi se.

- Jeste li zadovoljni sestrom?

- Moram priznati da je puno bolja od one prve.

- Nije vas posjetio ni jedan Loranijanac?

Nije mi mogao postaviti neugodnije pitanje. Ipak mi je uspjelo ostati pribran. Rekoh:

- Nije. Je li vaša sestra nekog prepoznala?

- Kaže da nije... Znam i sam da to i nije baš tako lako. Oni izgledaju kao mi, govore kao mi, ponašaju se kao mi... Dokumenta je lako falsificirati. Ovo je zaista najteži zadatak u mojoj karijeri.

Inspektor je sigurno prešao pedesetu. Do sada je mnogo toga prevalio preko leđa.

- Pokušavaju prijeći na našu obalu... Problem je u tome što nam obala nije osvjetljena, niti imamo toliko policajaca da paze na svaki njen dio... Lako je moguće da se neki uspio dokopati naše obale. Morate biti oprezni. Primjetite li nešto sumnjivo odmah mi javite.

- Kako mislite "sumnjivo"?

- Lako je moguće da neka Loranijanka potraži pomoć od vas. Vi ste i tamo poznati. Kako i ne bi bili. Oni nisu tako daleko kako nam se čini... Ali ako misle da ćete im pomoći grdno se varaju!

Ponovo se nacerio. Kao onog dana kad je prvi put došao u moju ordinaciju. Još od onda mi je antipatičan.

- Javit ću vam - rekoh.

- I molim vas, odmah. Dok ne bude kasno!

- U redu. Do viđenja.

- Doviđenja, doktore.

To "doktore" zvučalo je u njegovim ustima posprdno.

11. ETA

Ria i Von bili su u ovom gradu više od mjesec dana. Činjenici da nitko nije znao da su ovdje mogu zahvaliti Eti. Ona ih je krila u svojoj kući. Moja Eta. Kako je volim. I kako se promijenila. Novac je više nije zanimao. Veći dio svog bogatstva podijelila je sirotištima i dobrotvornim ustanovama. Naša veza postal je vrlo ozbiljna.

Za to vrijeme Von je ozdravio. I Ria se nadala da će ozdraviti. Kad god sam je vidio smiješila se. Često govorila o svom budućem djetetu. Hoće li biti djevojčica ili dječak. Vonu je bilo svejedno. Smišljali su imena. I ženska i muška.

Ni Eta ni ja im ništa nismo rekli o AN-1. Zar da im ubijemo nadu? Siguran sam kako bi to za njih bio strahovit udarac. Ništa gore im se nije moglo dogoditi.

12. ROĐENDAN

Bila je nedjelja, osam ujutro kad me je Eta nazvala. Nikad nije nazivala tako rano. Upitala me:

- Znaš li koji je danas dan?

- Ne - priznadoh.

- Pokušaj se sjetiti.

Pokušao sam i nije vrijedilo. Kapitulirao sam.

- Nevjerojatno! - bila je ljuta. - Vi, muškarci, ste nemogući!... Danas mi je rođendan!

- Kakav sad rođendan? - začudih se. - Znam ja dobro datum tvog rođenja!

- Ovo je drugi. Drugo moje rođenje. Drugi moj jubilej...

- Kakav jubilej?

- Danas je puna tri mjeseca od kako smo se upoznali.

- Ali nije još puna godina. Obično se godine obilježavaju, zar ne?

- Ali zar se ne sjećaš što sam ti onda rekla. Nije bilo riječ o godinama već o mjesecima!

Sjetio sam se. Eta je rekla, kad smo se prvi put vidjeli, da joj liječnici predviđaju najviše tri mjeseca života!

- A ja sam živa! - pobjedonosno će Eta. - I zdrava! U mom tijelu više nema ni traga od raka!

Začuh kako plače s druge strane žice.

- Sretan sam zbog toga - rekoh.

- Ti si me spasio.

- Ne bih u tome uspio bez tvoje pomoći. Da nisi sama vjerovala u svoje ozdravljenje. Sjećaš se da si onog dana spominjala autosugestiju?

- Sjećam se. Ali ne umanjuj svoje zasluge. Znam da si skroman, ali... Brzo dolazi da ovo proslavimo zajedno s Riom i Vonom!

- Ali znaš da radim i nedjeljom...

- Posao može čekati. Opasno ću se naljutiti ako se ovamo ne pojaviš u najkraćem roku!

* * *

Pjenušac se točio kad su u sobu upali inspektor Bed i Zmija, naoružani pištoljima kao i tri policajca s njima. Eta više nije držala poslugu i oni su nas i mogli ovako iznenaditi. Bilo mi je jasno da su me svo vrijeme držali na oku. Vjerojatno i Etu.

- Uhićeni ste! Svo četvoro! - zagalamio je inspektor. - Vi, Loranci zbog upada u naš teritorij, a vas dvoje zbog njihovog skrivanja!... Ruke gore!

Zmija se nacerila.

Rii je najednom pozlilo. Von joj priđe.

- Što joj je? - upitah.

- Upravo smo htjeli obznaniti radosnu vijest - reče Von. - Moja žena je trudna.

- Nemoguće! - opet je zagalamio inspektor. - Lažeš, Loranče!

- Zašto bih lagao?

- U vaš vodovod je ispušten Antinatal. Nijedna žena iz vašeg Bera ne može zatrudniti! Nije valjda da za to ne znaš?!

Von je inspektora bijelo gledao.

- Trudna može bit samo tvoja švalerka, moćniče! - dobaci Zmija.

- I ja sam trudna - reče Eta. - I ja sam na ovoj proslavi to htjela obznaniti.

Pogledah Etu. Koliko me obradovala ova vijest! Onda pogledah Beda. Rekoh mu:

- Ria ne laže, inspektore. Ona je zaista trudna. Ja nisam moćnik kao vi ali sam toga svjestan.

- Znači AN-1 nije djelovao?

- Jeste, na žalost.

- Kako jeste kad je ona trudna?

- Inspektore Bed, zar se ne sjećate da je nekad Ber bio jedan grad. Da mu je infrastruktura bila jedinstvena. I vodovod, naravno. Pripadnici Zedonske Borbene Stranke su ispustili AN-1 u zajednički vodovod.

- Ali kako su onda njih dvije trudne? - zanimalo je Zmiju.

- Von i ja smo do prelaska u južni Ber živjeli u jednom drugom gradu - objasni Ria.

- A ja godina ne pijem običnu vodu - nasmiješi se Eta.

 


Copyright ©1999 by SF-BAY. Sva prava zadržana. All rights reserved. You are free to read this document online and make links to it. Copying or duplication of this document is not allowed.